Karmen Media-Velagić je književnica i pjesnikinja koja živi u Wiesbadenu, tačnije u gradiću Taunusteinu, u Njemačkoj. Kraj nazvan Taunus Karmen opisuje ovako:
Bosanska Književnica Karmen Media Velagic
”Taunus je something like a… zelena brda koja su pod nacionalnom zaštitom. To znači, čist zrak, puno drveća, zabrana industrije i … možemo piti vodu iz slavine!!! To je ovdje luksuz, mislim in Germany. Taunus je u Hessenu, koji je jedna od puno, točnije od 16 njemačkih pokrajina koje malo liče na USA States po funkciji. Ja sam u Wiesbadenu, zapravo u jednom od njegovih najbližih satelita zvani Taunusstein ( u slob. prijevodu Taunus Stone) ali nema baš kamenja i stijena, ali zato puno zelenila i tišine, pjeva ptica što me sve podsjeća na moju Bosnu.”
Perfektna okolina za umjetnicu, koja je svoj roman prvenac posvetila djeci i omladini (11 do 111) nazvan “Potraga za plavim kristalom” i koji je objavljen u Frankfurtu.
Karmen je pristala da nam da exkluzivan interview koji mi sa ponosom objavljujemo na našem blogu, s namjerom da predstavimo nasim čitaocima ovu izuzetnu umjetnicu čiji je prvi roman preveden na Francuski i Njemački, a trenutno se prevodi na Engleski i Japanski.
Karmen, reci nam malo o sebi, ko je Karmen Media?
Kao prvo, Media, na našem Medija, je moje rođeno tj. djevojačko prezime. Često kažem da sam prezime Velagić usvojila nakon vjenčanja na šta se moj suprug uopće ne ljuti. Ko je Karmen? Karmen je lutalica. Ne u pravom smislu, kao kad neko fizički luta. Ja sam možda jos gora vrsta. Ja lutam tražeći smisao društvenim procesima kojima sam bila ili sam svjedok, tražim odgovore na mnoga pitanja, tražim objašnjenja i to me često odvede u razne sfere pa se ne dešava rijetko da se u jednom danu posvetim jednakim žarom raspravama o spašavanju klime kao i arheološkim iskopavanjima, da bi sve završilo u jednoj kolumni o političkim klaunima ili u satiri s nekom drugom temom kao npr. o NLO. Kad razmislim, pa i nije sve ovo bez neke linije koja povezuje ovu šarolikost. Svi smo mi višeslojni a naš misaoni proces nas i čini takvima. Da, Karmen je jako znatiželjna osoba. Mama kaže da sam prvo naučila ispitivati do besvijesti, pa zatim govoriti.
Tvoj roman “Potraga za Plavim kristalom” uskoro izlazi i u Belgiji na francuskom jeziku. Možeš li nam nešto reći o ovom romanu?
Ovaj roman je moderan roman za djecu i omladinu. U romanu su svi likovi istiniti, jer to su prijatelji ili školski drugovi moje djece. Svijet djece treba prvo razumijeti, a nekom ko ima dvoje i nije to tako teško. U ovom romanu su djeca opisana onakva kakva jesu, nestašna, svojevoljna, nepredvidiva, hrabra i sa svim svojim dobrim i malo manje dobrim stranama.
Vodilo me je to što odrastanje djece prati igra, a igra je fantazija a iz fantazije nastaju bajke. Zato mogu reći da moj roman ima i oblik moderne bajke ali ne odvlači dijete iz njegove svakidašnjice. Moji junaci nisu poput Harry Potera, ne posjeduju nikakve nadnaravne moći. To su junaci koje možete naći kod komšije, sresti na ulici dok jure u školu. Pa ipak uspjevaju potragu za Plavim kristalom uspješno završiti, pa čak promijeniti mnoge zablude kod odraslih.
Moderan roman ne može izostaviti foto-handy, računar, internet i Playstation. Naježim se kad naiđem na djela u kom se djetetu tepa kao nekom imbecilu, piše mu se o leptirićima i medama i macama ili mu se opisuje nekog malog junaka koji čuva krave dok pasu. Moderno dijete se boji prići jednoj kravi koju mogu još vidjeti u zoološkim vrtovima ili negdje na selu ali sa sigurne udaljenosti. Romani poput Družba Pere Kvržice su vrhunska djela, ali današnjem djetetu mogu biti nezanimljiva. Svakako da Perina družba može biti i danas čitana i treba biti čitana, ali dijete želi i djela u kojima može sebe prepoznati.
Kad sam nedavno upitala jednog dosta starijeg kolegu za njegovu najnoviju zbirku pripovjedaka za djecu, rekao mi je da je u njima opisao svoje djetinjstvo. Pomislih da je i moje djetinjstvo djeci strano, a kamoli djetinjstvo čovjeka kojemu se bliži sedamdeseta. To je ona arogancija nekih pisaca za djecu, pišu za djecu pišući o sebi.
U tvom pismu “Draga moja domovino” objavljen na Blogu Mi Iz Bosne nije mi promakao osjećaj izgubljenosti, neshvaćanja, nepripadanja ni ovdje ni tamo, tupog nedefinisanog bola koji je duboko ukopan u dušama svih nas što smo rasuti po bijelom svijetu. Možeš li nam reći koliko od tog bola i izgubljenosti ima u tebi? Gdje nalaziš inspiraciju?
“Tog bola nepripadanja, neshvaćenosti, izgubljenosti, tog «tamo-vamo» ima u svakom od nas. Tu nalazim svoje najveće duševne zbrke ali i inspiraciju. U trenu najveće izgubljenosti sam napisala u jednoj mojoj drami Olimpijske igre: «Domovina me ne poznaje, tuđina ne priznaje.» Kao što rekoh, stalno lutam i tražim odgovore a pogotovo na ovo pitanje: To be or not to be… Ja? Mislim da svako od nas mora sam za sebe naći odgovor. Ko smo, gdje smo, ne može se na ova intimna pitanja generalno odgovoriti.
Svi mi imamo neke svoje razloge za ono što smo. Govoriti samo o nostalgiji koja nas mori, je neispravno. Činjenica je da smo mi u dijaspori (upravo radim na pronalaženju novog imena za nas u Dijaspori, jer se ovo ime jako izlinjalo od upotrebe, pogotovo pred izbore) mi smo sebe našli, htjeli to priznati ili ne, u zemljama u kojima živimo. Nema se mnogo vremena za nostalgiju, jer naši životi se odvijaju tu gdje smo. Odlasci u domovinu nas svakako raduju, ispune osjećajem pripadanja. No, i to je ograničeno. Kako vrijeme prolazi, sve manje nas je «tamo», sve više «ovdje» te i taj osjećaj pripadanja polako blijedi. Mislim da vi u USA ili u Australiji to još više osjećate od nas u Evropi.
Nekad mi se čini, bez imalo patetičnosti, da mi na silu u sebe guramo taj osjećaj da «tamo» pripadamo. Mi to želimo svim srcem, ali realnost je na žalost drugačija. Da dalje seciram ovo, pitam se na čiju žalost? Često čujem mnogo kritika na račun dijaspore. Dijaspora je inertna, nezainteresovana i arogantna. Ja imam protupitanje. Koja dijaspora, molim? Ako mislite na ovu koja polako nestaje, onda smo i jedni i drugi možda zakasnili sa suradnjom. Na dijasporu, kojoj pripadaju generacije rođene izvan BiH ne računajte, ako se odnosi unutar bh dijaspore i sa domovinom ne promijene. I to sad i odmah, jer vrijeme prolazi i za 10-15 godina na bh forumima i ulicama neće biti ove dijaspore a neki novi klinci ih neće posjećivati. Malo više razgovora, prije nego se ovo desi, stvarno nam ne bi smetalo.”
Da li se tvoje knjige prodaju na našem domaćem tržištu?
“Ja sam jedna od sretnika koji imaju dobre veze s domovinom ne malo mojom zaslugom. Držim se one: ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed brdu. Zaljubljena sam u svoj rodni grad Bihać, pratim mu svaki pokret i udisaj, veselim se svakoj lijepoj promjeni na ulicama na kojima sam provela mladost. Djetinjstvo, tamo do moje 16-te godine sam provela u lipom malom mistu, Biogradu na moru. Zato svoj život dijelim na dvije etape: Morska i Unska. Svaka lijepa na svoj način. Posjeta tim kalinama i mahalama svaki put me usreći. No, kao pisac, mislim da sam poznatija u Švedskoj ili Belgiji nego u BiH.
Zato na tvoje pitanje mogu odgovoriti da imam tu sreću da sam Bišćanka. Moje knjige postaju poznate u Bihaću, jer taj grad je bio uvijek otvoren prema svima. Mislim da je takva i Tuzla uvijek bila. Ima u tome zasluge uprava grada. Sam gradonačelnik, gospodin Lipovača je mlad čovjek kojem je stalo da se grad otvara na sve strane i mislim da mu se i njegovom zaslugom, vraća sjaj prijašnjeg grada u kom su se mogla gledati dobra kazališna djela, doživjeti divne promocije i naći dobra literatura.
Nekad je to uspjevao naš veliki pjesnik Tomislav Dretar, koji je nekad bio prvi čovjek za kulturu u Bihaću, a danas to nastavljaju pored sjajnog gospodina Lipovače, kulturno umjetnička društva, teatar grupa te osobe kao što je to direktor Univerzitetske biblioteke i drugi. Oni su svjesni da se kultura jedne zemlje treba poštovati ma gdje god se stvarala. Njima i trebam zahvaliti da ne dijelim gorku sudbinu mnogih naših umjetnika u dijaspori, koji su ostvarili dosta dobar uspjeh izvan BiH ali u domovini su anonimusi. ”
Koliko činjenica da se nalaziš u inostranstvu utječe na tvoj uspjeh u Bosni?
“Na žalost utječe mnogo ali u negativnom smislu. Nekad mi se čini da se pisci iz dijaspore mnogo ne poštuju, osim već ustaljenih imena. Ne pozivaju nas na promocije u domovinu, ne priča se o nama, ali zauzvrat smo često pozvani da promovišemo djela naših kolega iz BiH. To mi rado činimo, ali mi se svidjela izjava našeg pisca u Švedskoj, Ševke Kadrića, kad je rekao: «Koliko vi nas iz dijaspore pozovete u domovinu, toliko ćemo mi vas pozivati.»
Ne jednom sam doživjela potpunu nezainteresiranost kolega iz BiH prema radu pisaca u dijaspori. To sam doživjela na samom velesajmu knjige u Frankfurtu gdje sam promovisala svoj prvi roman Potraga za Plavim kristalom. Prvo pitanje je zapelo oko mog djevojačkog imena, da li sam ili nisam uzela pseudonim. Zatim, kako je naš velikan bh književnosti Hazim Akmadžić mogao reći još prije objavljivanja ovog mog romana da bi trebao biti u školskoj lektiri.
To me je jako zabavilo, ali i natjeralo da se prisjetim Krleže koji je novinare dočekao u starom, istrcanom džemperu i tako na svoj genijalan način pokazao svu licemjernost nekih «veličina» koji su nakon intervjua s njim pisali samo o tom starom džemperu. Pitanja o samom romanu, pitanja koja si mi ti postavila, ti «velikani» nisu stigli postaviti.
Poslije promocija, gledala sam oko sebe poznata lica iz domovine, što pisce što novinare, kako arogantnom ignorancijom tretiraju pisce iz dijaspore. Činilo mi se da su neki od nas trebali se duboko pokloniti za tu «milost» da smo se predstavili na bh štandu. Moram tu izuzeti samog organizatora, gospodina Ibrahima Spahića, koji po mnogo čemu odudara od ostalih. Zbog ostalih mi je postalo jasno zašto se neka, u Njemačkoj poznata imena, nisu odazvala na poziv da promovišu na najvećem sajmu knjige u svijetu na BH štandu.
U tvom blogu ima dosta priča vezanih za misterije svijeta. Šta te privlači tim temama?
Privlači me upravo njihova misterioznost. Sve što je nepoznato pruža razne teze i otvara još veće misterije. Čovjek je tragač po prirodi, znatiželjan ali i željan da sazna odgovore. Da nije tako, bili bismo još u pećinama i vjerovali da je «neko gore» strašno ljut kad grmi. Mislim da smo svi naklonjeni misterijama i da su one pratile čovječanstvo od samog njegovog postanka.
Nemojmo se zavaravati da su misterije plod neznanja. Pogledajmo gdje smo otišli tehnološki, ali ipak postoje mnoge neobjašnjive stvari na našoj planeti i oko nje. Priče o NLO, Bermudskom trokutu, tajne čudesnih krugova ili makete svemirskih brodova stare hiljade godina, sve to privlači na istraživanje. Neko, naravno, odloži te teme pd rubriku «Izmišljotine», a neko želi vidjeti koliko je istine u svemu. Ako se malo više udubimo u najpoznatije misteriozne slučajeve, kao npr. Roswellov slučaj, Nasza linije ili nestanak njemačkog teretnjaka Anite na području Bermudskog trokuta, onda shvatimo da što više istražujemo sve više uviđamo da je mnogo toga ostalo da se razjasni.
Reci mi malo o romanu “Putnici”. Odlomci koje sam pročitala duboko su me dirnuli. Je li roman dovršen?
” Taj roman je dovršen, ali sam ga ostavila da «ohladi» malo, prije nego mu se vratim i objavim ga. Moj je problem što imam uvijek još nešto da kažem pa mislim da će još par rečenica naći tu svoje mjesto. Roman «Putnici» je priča o nama svima. Volim čitaocu otkriti njega samog tako što ga navedem da misli onako kako inače misli a potom da se sukobi sa samim sobom. Predrasude su često ono protiv čega se borim u svom radu. Ovaj roman je upravo tu borbu izoštrio. Još prije zadnje stranice mislite da napokon kao čitaoc sve znate, a potom vidite na kraju da ste ipak nešto jako važno propustili. Odgovornost je na peru pisca. Čitaoci ne vole da ih se mazi, ali svakako žele neke odgovore i to smo im dužni. Naći sebe u jednom djelu je za mene poseban doživljaj kao čitaoca. Dotaći barem jednu dušu svojim djelom je još veličanstveniji osjećaj.
“Misterija na Uni”, tvoj sljedeći roman. Reci nam nešto o njemu. Moram dodati, prijatno sam iznenađena da je jedan od likova Kinez? Mnogo naših ljudi nije sretno što se Kinezi doseljavaju, ljudi koji se žale kako se sami osjećaju neprihvaćeni u stranim zemljama u kojima žive. Kako objašnjavaš tu vrstu, da ga nazovemo, licemjerja?
Misterija na Uni je roman koji u pozadini glavnih dešavanja ima jednu od menih najdražih misterija, naime onu o NLO, o Vanzemaljcima. Odabrala sam za glavno mjesto dešavanja Otoku, koja je zapravo Bosanska Otoka a potom Isolu koja je slika Biograda. Bos. Otoka je lijepo, svijetlo, dobrodušno mjesto na Uni, koje je rodno mjesto moje majke i mnogih generacija moje porodice. Mnoge me lijepe uspomene vežu za ovo mjesto. Bila sam mojoj staroj majki omiljena unuka, ne samo zato što sam bila prva unuka nego što sam voljela njene priče. Često je pričala o mještanima ali u vidu pripovjetki, o njihovim dobrim, lošim pa i smiješnim sudbinama.
Pričala je i o svom djetinjstvu. Te priče iz njena djetinjstva, stare priče koje je ona kao mala slušala i čudna dešavanja iz starina, sve me to fasciniralo. Ona je pričala na svoj jednostavan način, ali dovoljno lijepo da je Otoka ostala mjesto starih priča uz pendžer, dok napolju tiho pada snijeg. No, nije samo to razlog nastanka Misterije na Uni. Moja je želja pisati moderne romane koji za mjesta dešavanja imaju bosanska mjesta. Zašto ne bi neki čitaoc u Njemačkoj znao da tamo negdje postoji jedna Otoka?
Zašto se ne bi pustolovine baš tu mogle desiti? Zašto se ne bi neko uputio upoznati to mjesto nakon što je pročitao roman? U jednu ruku posmataram sebe kao ambasadora moje zemlje. Ne razdvojiti, nego spajati tačke ove nam male planete. Jedan Kinez u Bihaću me oduševio da ga nisam mogla zaobići u mom romanu. Oduševilo me da neko iz takve daljine sad živi u mom gradu. Neko hiljade kilometara daleko zna da postoje Kapetanova kula, Gelenderi ili Bondeno. Zar to nije divno?
Naravno da je to licemjerje sebe smatrati neshvaćenim a drugima činiti da se isto tako osjećaju. Oni koji to čine sami se osjećaju neshvaćenim jer se ne mogu nigdje smjestiti. Sigurno po mnogim evropskim i američkim gradovima žive i Kinezi, ali oni koji ih nerado gledaju po našim gradovima, vjerovatno bi jednako posmatrali i Indijce tako. Ne dolaze iz evropskih zemalja, znači nemaju novac. Otprilike tako funkcioniše licemjer. Sve svodi na novac. To što je njemačka familija ostala u BiH, to se gleda pozitivno upravo od same bh dijaspore koja kuka kako je u Njemačkoj odbojnost prema strancima. Mislim da bismo imali štošta o sopstvenoj odbojnosti i netoleranciji prema strancima pričati.
Iako si mi čini mi se rekla da ti je glavna preokupacija pisanje romana, ti pišeš i poeziju. I opet u tvojim stihovima nalazim tugu. U “Himni BIH naroda” nalazim dvojna osjećanja, očaj i predaju. Opisuješ nas mislim baš onako kakvi jesmo, bezvoljne, izgubljene, bez nade, bez snage da ostanemo Bosanci i bez hrabrosti da postanemo nešto drugo. Kako ti vidiš našu budućnost?
U toj pjesmi opisujem neke od nas, ali ne sve nas. Ja sebe tu ne pronalazim kao ni mnoge od nas. Rođena sam u BiH i bila sam i ostala Bosanka. Opisan narod u toj pjesmi su oni koji se stide reći da su Bosanci, čija djeca ne poznaju bosanskog jezika, koji licemjerno se lupaju do suza od nostalgije za domovinom, ali na poziv da se uključe u neku akciju za domovinu se ne odazivaju, koji odlaze u bh klubove da bi čuli i vidjeli neku polunagu pjevačicu i kojoj u besramno kratke suknjice guraju novčanice i od pet stotina dolara. Neka se zna ko je hadžija!
Međutim, na promocije nekih pisaca, na izložbe nekih slikara, na konferencije o BiH na kojima se govori o privredno-političkom stanju, na simpozijume na kojima se govori o bitnosti očuvanja svog identiteta, kao npr. kad jedan dr. Rašid Duraković, o tom priča kao i o opasnosti asimilacije, za to oni nemaju enough fun, nemaju bolan vremena. Jako se razočaram kad čujem da je sve manje djece koja znaju maternji jezik. Naježim se kad čujem majke kako krnjavim njemačkim pričaju sa svojom djecom. Samo da nas ne svrstaju među Bosance, to je važno.
No, to je jedna vrsta licemjera. Ja se bojim većih licemjera, koji su mnogo opasniji od ovih prvih. To su oni koji sebe zovu rodoljubima i na sve načine pokušavaju ime BiH iskoristiti za svoje ciljeve. Organizatori raznih humanitarnih projekata kroz motto: spašavanje Bosne kroz prosjačenje. Ti ljudi sebe vide kao spasitelje domovine tako što dovode neka imena iz neke evropske zemlje ili BiH na neke sastanke, na neke projekte koji ništa ne donesu, jer ta pozvana imena i ne mogu donijeti nikakve odluke, potpisati nikakve sporazume ma koliko zvučna bila za nas običan narod. Dovode političke namjesnike koji za BiH nisu prstom mrdnuli kad su to mogli, a sada u mirovini pričaju o Bosni. Prazne priče pune džepove.
Postoje mnogi dobri projekti na primjer u turizmu ali ovi licemjeri prosjače i dalje i pokazuju slike porušenih kuća i prose kukajući da je to opće stanje u Bosni: porušenost, mine, haos, katastrofa. Pokušajte im reći da Bosna treba partnere a ne milostinju, oni će vam sasuti u lice da niste u pravu i izbrisati vas kao patriotu. Ako na desetine hiljada adresa samo po njemačkim gradovima stignu ovakve slike, kakvi su nam izgledi da imamo dobre investitore u budućnosti? Ubijaju na samom početku dobre i produktivne ideje.
Našu budućnost ne vidim u prosjačenju, jer svijet ima sada Ruandu, Afganistan a i Gruzija je stigla. Imamo dovoljno pametnih, visokoobrazovanih ljudi i u zemlji i u dijaspori. Njih treba spajati i zainteresirati za projekte u zemlji, ponuditi im mogućnosti da iste ostvare. Treba dovesti prave investitore koji našu zemlju neće gledati kao novu koloniju koju će iscrpsti za svoje džepove, već raditi na obostranu korist, kao punopravni partneri. Unijeti kapital u zemlju kroz atraktivne ponude što u turizmu, što u privredi što u industriji. Imamo mi mnogo toga za ponuditi.
Ja sam laik, ali samo kad pomislim koje mogućnosti imamo u turizmu, od Une, mora, planinskog turizma bivam jako optimistična glede naše budućnosti. Jedna Krušnica bi uz malo zalaganja mogla biti jako atraktivan centar za ronioce. Pomislimo na naša polja koja mogu proizvoditi bio-hranu, a potražnja za njom ovdje na Zapadu sve više raste. Bio-med, bio-voće… Uložimo u laboratorije koji bi mogli kontrolisati ove proizvode. Mi u dijaspori možemo dosta učiniti kad idemo u našu domovinu. Ja sam odlučila kupovati samo domaće proizvode kad sam u Bosni. Dosta vremena izgubim, jer valja svaki produkt pregledati, ali to rado činim. Zamislite, da su upravo «domaćini» rekli da je to glupo od mene, jer naši proizvodi nisu dobri kao oni iz drugih zemalja. Nisu svjesni da sa svakim centom pomažemo tom domaćem proizvođaču da postane kvalitetniji.
Ne razumijem šta i očekujemo od njih, ako ne kupujemo njihove proizvode. Pa guramo ih u bankrot. Znači, našu budućnost vidim u našim rukama, a ne u rukama pomenutih licemjera. Možda smo spori, ali na dobrom smo putu. Mnogi u dijaspori počinju da obraćaju više pažnje domaćim proizvođačima i to je već dobar start, jer dijaspora unese preko milijardu eura godišnje. Pa kad već unosimo toliki novac, onda u prave ruke neka ide. Budućnost vidim u rukama omladine, ali moramo im pokazati kuda. Zatvorili su nam mladost sa viznim režimom i tu treba da se založimo da se ovo promijeni. Mladost treba prostor i slobodu… i nas.
U tvojim radovima otkrivam još jednu veoma jaku emociju. Ta emocija je ljubav, ljubav majke prema djetetu koja grdi ali voli; koja vidi sve mane ali nikad ne gubi nadu. Da li sam u pravu?
Biti majkom znači biti direktor, ekonomista, pedagog, advokat, vrhunski psiholog i čistačica u firmi AG Mama. Biti majkom ne znači biti savršena mama, nego mama koja nije savršena i to priznaje i ne traži od svoje djece da budu savršena. Moja djeca čim su progovorila smjela su reći neću, kao i ja što smijem, ali Neću traži i objašnjenje. Postoje dva oblika odgoja, tako sam ja svela moje iskustvo nakon 13 godina rada u AG Mama. Odgoj Da i Odgoj Ne.
Mislim da je lakše reći Ne, nego Da. Ja sam skoro uvijek djeci odgovarala sa Da. Ako jedno dijete od pet godina želi nožem oguliti jabuku, reći ćete Ne i riješeno. No ako kažete Da, onda ćete stajati pola sata budno motreći prstiće i nož, stalno pokazujući kako se guli jabuka. Svako novo Da meni je odnosilo podosta vremena ali djeci dosta radosti, bilo da su se bavili pečenjem kolača, farbanjem zidova ili pravljenja drvenih stvari testericom. Djeci se može mnogo više povjeriti nego što mi to mislimo.
U odgoju smo mi roditelji problem, ne djeca. Neki od nas imaju problem sa strpljenjem, vremenom i sluhom. Očekujemo da djeca savladaju brzo to što su naumila inače izgubimo strpljenje, vremena nemamo da ponavljamo jedno te isto zaboravljajući da je ponavljanje majka znanja, a sluha obično nemamo za čuti šta nam govore. U odgoju je najvažnije vrijeme. Ono donese i razumijevanje i smanji svađe. Moja djeca kao i mnoga druga djeca njihova uzrasta i te kako mogu sami sebi pripremiti doručak i pripremiti se za školu i tako mamu spasiti od ustajanja u šest ujutro.
Ali ta njihova samostalnost na kojoj smo radili, je rezervisana za hitne slučajeve. Ujutro, prije škole, bude najveselije. Uz radio i muziku pričamo, doručkujemo i mislim da je iza takvih jutara ostalo dosta smiješnih momenata, objašnjenja o nekom gradivu koje nismo stigli jer sam radila cijeli dan na nekom djelu, priznanje o nekoj svađi, na brzinu napisanih zaboravljenih zadaća… ostalo je mnogo topline i bliskosti. Kakvo jutro, takav dan. Ni za šta na svijetu ne bih propustila te doručke za velikim drvenim stolom, uz dobacivanje svi u isti glas, vesela jutra uz HR3… mislim da to ostaje na kraju: koliko smo vremena imali za svoju djecu. Ljubav se osjeća a ne vidi.
Kad zamjenimo TV, neke «hitne» poslove odgodimo, uskratimo poklone koji uzmu tri minute i podosta novca i poklonimo više vremena, onda možemo reći da je sve OK i da konekcija roditelji-djeca neće biti često prekidana, a ako i bude onda na kraće vrijeme. Djeci trebaju i I-pod i playstation i… i… ali najviše im treba Ljubavi i naše Vrijeme.
U svijetu se često priča o Portugaslkoj muzici koja se zove Fado. Ta muzika je muzika tuge i ona odražava emocionalno stanje Portugalskog naroda. Ja kad mislim na Fado, mislim na Sevdah. Koliko misliš da je sevdah uticao na našu kolektivnu psihu?
Nije Sevdah nas izmislio, nego mi njega. Poslušaj muziku nekog naroda i znat ćeš sve o njemu. Sevdah pokazuje koliko smo mi romantični ali i puni bola. Znamo da patimo i volimo, radujemo se i tugujemo. Naša prošlost je tomu «kriva» što u našem Sevdahu je toliko melanholije, boli i čežnje. Kao jecaji za slobodom, kao patnja progonjenog, neshvaćenog i vječno nemirnog duha jednog naroda u jednoj maloj, brdovitoj, gordoj, ponosnoj od sna Bosni.
Duboka osjećanja prema voljenoj osobi ispresjecana ponosom, «dičnim, vrlim, gordim, razuzdanim» bećarima otvara se dugme jelečeta ili zamiriše kosa prelijepih, ponosnih, gordih, tajanstvenih Sofki ili Emina. Slike koje se meni pojave pri slušanju Sevdaha su bujna raskoš osjećaja, pejzaža, ljudi… sve sliveno u jednu raskošnu prirodu lomljenu burnim vremenima.
Kakvo je stanje književnog života sad u Bosni ? Da li imamo nekog novog Mešu Selimovića ili Šantića? Ima li drugih pisaca u dijaspori na koje bi nam željela skrenuti pažnju? Da li si u toku?
Na ovo pitanje, odmah se sjetih Nedžada Ibrišimovića i njegovog Vječnika. Ne trebamo novog Selimovića, velikani su neponovljivi, ali došli su i dolaze novi. Znači, imamo dobru književnost, a njegov roman je najbolji bh roman svih vremena. Pored njega imamo Ibrahima Kajana, imamo Dževada Karahasana, Miljenka Jergovića, Irfana Horozovića i meni dragog pisca Hazima Akmadžića. Bilo mi je uživanje čitati njegov roman Gazi Isa-beg… Meni jako drage pjesnike moram uvijek da spomenem Admirala Mahića i Tomislava Dretara koji živi i radi u Belgiji.
U dijaspori vrijedi spomenuti, barem je to moje mišljenje, sljedeća imena: Ševko Kadrić, Enes Topalović, Dino Burdžović, Bisera Boškailo i Safeta Obhođaš. Safetin roman «Šeherzade u zemlji dugih zima» me stvarno oduševio. Ne sjećam se da sam brže pročitala jedan roman. Roman «La Perla» od Bisere je jednako vrijedan pomena. Kod Bisere kao osobe me oduševio njen nepristrasan odnos prema ljudima, njena veselost i jednostavnost.
Nedavno je kniga Orhana Pamuka “Zovem se crveno” dobila Nobelovu nagradu. Ti pomalo pišeš u njegovom stilu, teško i s puno istine ali s više emocija. Kako je Pamukova knjiga utjecala na tebe?
Porediti me s jednim Nobelovcem mi je velika čast, pogotovo s jednim Orhanom Pamukom. Kažeš da pišem s više emocija, pa i on bi pisao tako da je žensko. Šalim se.
Izvanredan roman od jednog od najboljih pisaca na svijetu, mora na svakog ostaviti jak dojam. Ljubav u njegovom romanu je dobila svoj vrhunski oblik.
On je spojio Zapad s Orijentom, sudario dva svijeta i pomirio ih i približio «Na zapadu slikaju ono što vide, a mi ono što gledamo». Pretočio ih u Crveno. Crvena je ljubav i strast nadahnuće i život ako ne i cijeli univerzum. Boje su boje a crveno je njihov vrhunac. Poezija Životu, Umjetnosti tj. Slikarstvu i nadasve oda Ljubavi. Dojmila me se ova rečenica: “A što se pravog razloga moje usamljenosti tiče, to je što nikako ne mogu da znam koje sam priče dio. Trebalo je da budem dio jedne, ali ispadoh iz nje, kao što list otpadne s drveta.” Ili kad kaže da je slikarstvo tišina uma a muzika oka. Ta jednostavnost ali i bujnost njegova izražaja je čarolija koja nas opija ljepotom. Veće čudo bi bilo samo to da nije dobio Nobelovu nagradu.
Gdje nalaziš teme za pisanja? Da li znaš kako će knjiga završiti i prije nego je počneš? Opiši nam proces.
Teme za pisanje nalazim na razne načine. Nekad me ponuka neki događaj a nekad je dovoljan jedan skoro neprimjetan moment. Čini mi se da teme nalaze mene. U razgovoru me pronađu, u nekoj slici, u nekom stihu. Nekad je taj proces kao blic, a nekad se rađa neprimjetno. Roman Potraga za Plavim kristalom sam imala za pola sata u glavi nakon što sam djeci odlučila pokloniti jednu priču. Htjela sam jednu priču a napisala sam roman za pet dana. Malo čudno ali tako je. Nasuprot njemu, roman Putnici, je pisan jako dugo, kao da je trebao zajedno sa mnom još sazrijeti.
Nekad je poriv za pisanje jedna brza misao koja se «zakači» i zanese me. Nikad ne znam kako će ono što pišem završiti, čak ne znam ni sve likove, ni događaje. Ako se rodila ideja onda sjednem i pišem. Ne planiram ništa. Pokušaj zamisliti da si kroz neka vrata ušla u neki zanimljiv svijet i pokušavaš ga razumijeti i objasniti čitaocima. Otprilike tako. Kao da umjesto monitora imam pred sobom pozornicu. Likovi sami sebe izgrađuju i objašnjavaju a događaji se nižu izazvani njima.
Koji su ti planovi,šta se kuva?
Svašta se kuva, svakako. Pored Putnika i Misterije na Uni, «kuva» se još jedan zanimljiv roman koji počiva na istinitoj priči. Priča počinje u BiH negdje 87′ i završava ove godine. Priča o jednom čovjeku koji je vjerovao u neke svoje ideale, odbacio ih u ratnim godinama a potom ih opet nalazi. Potraga za istinom se pretvara u potragu za samim sobom. Muškarac koji luta, ratnik, skeptični patriota i tajni agent koji duboko u sebi nosi ideale. Fascinantna osoba. Imati pred sobom dnevnike jedne osobe je nešto neopisivo a uklopiti ih u roman je divna pustolovina. Roman, koji za sad ima naziv Parlamentarac će u januaru 2009 biti objavljen kao i Misterija na Uni.
Pored tog romana pišem dramu kroz nordijsku mitologiju. Ideja je krenula od momenta kad mi se javila pozorišna grupa Sedef iz Malmö i upitala me da li bih mogla za njihov jubilejum i za Dan Državnosti BiH za njih napraviti dramu s temom: Žena. Rad me odvukao u mistiku nordijskih starih naroda, u stihove Edda i polarne noći. Dio iz drame, koja je dosta duga, u novembru će izvesti grupa divnih žena iz Sedefa.
Kako te naši čitaoci mogu naći, gdje mogu da se informišu kad će novi roman izaći; gdje mogu naći tvoje radove?
Svakako na mom blogu, gdje ću obavjestiti sve oko objavljivanja, promocija ili nekih drugih zanimljivosti. Prijatelji već prijete da sam dosta štura oko reklame mojih djela pa ću morati da se popravim u tom. Uskoro će i moj website imati koju informaciju više. http://karmenmedia.wordpress.com/
Da li se možemo prijaviti negdje da dobijemo redovne informacije o tebi i tvom radu? Da li imaš namjeru da započneš izdavati newsletter za svoje čitaoce?
To svakako. Zadala sam sebi za zadaću da ću na tom poraditi tako da moji čitaoci mogu biti uvijek obavješteni o mom radu i novim projektima. Želim svakako olakšati mojim čitaocima potragu za onim što žele čitati od mojih knjiga. Za sad je to stranica koju sam ti već dala, ali uskoro će na mom website biti mnogo više.
Gdje se mogu kupiti tvoje knjige? Da li imaš website gdje možemo vidjeti knjige, pročitati opis i odakle možemo kupiti?
Website imam ali čeka da mu posvetim malo više vremena. Tu će svakako do kraja februara biti sve o meni i knjigama, a želim da tu postavim i djela naših pisaca. Imam divne ideje koje realizujem uz pomoć prijatelja, koji se malo više od mene razumiju u uređivanje web stranica. Jedna od ideja jeste da će tu biti promovisana i djela naših najmlađih umjetnika što iz BiH što iz dijaspore. Želim da mladi talenti dobiju šansu i na taj ih način potaći da rade.
Karmen, šta te nisam pitala a ti bi željela da jesam?
Hm, možda koje pitanje o nama Bosankama, pogotovo u dijaspori. Mislim da smo mi posebne. Kao najvrsniji menadžeri držimo u rukama krhke veze naše zapadnjačke djece sa tradicionalnim odgojem naših muževa, najveće diplomate koje sukob dva svijeta za čas pomirimo. Kad se zamislim malo dublje, Balkan je jedan divan kutak za roditi kćerke.
{ 6 comments… read them below or add one }
Kad bi Bosna imala ovakve ambasadore u svim zemljama Evrope i svijeta nebi joj trebalo ministarstvo Vanjaskih poslova..
Svaka cast gospodji Karmen za dosadasnji rad i mnogo srece, da ono sto pise ispadne onako kao sto zeli i ocekuje.
Hvala na lijepim odgovorima i podrsci, Hariixx i Sinja!
Pozdrav
Karmen sa svojim me(h)kim i iz dna duse iskrenim izrazavanjem poslije svakoga novog: romana,kolumne,price pjesme.. uvjek i iznova me baci na koljena.
Nikada je nisam srela , a znam je odmalena,,,,znam kad je prohodala ,znam kad se ono zadjevojcila uz Unu,voljeli je,vole je, voljela i ona, voli i danas ne razvrstavajuci ljude bas ni po cemu osim po, ljudskosti…
Ma,znam i jos nesto .. Boze dragi gdje bi Bosni kraja bilo da ima jos stotinjak ovakvih Karmen…pa i razasutih po svijetu.
Duso Bosanko ,sve ti najljepse u zivotu zelim..
U nadi da ces nam sto prije otvoriti onu ladicu gdje su nas (bosanke) strpali evropljani, da vidimo kakvo su nam ime dali ?!
sedefasta iz Nordena
Poštovani,
Pročitao sam Karmenin roman za mlade nakon nekoliko decenija ne-dodirivanja te literature koju ništa ne može spasiti, nikakvi atributi, ako prvo nije književnost. Srećom, njen roman jest književnost. Pročitao sam ga s užitkom i prepoznao talent za gradnju kompleksnog umjetničkog djela kakvo je roman. Bio on za djecu ili za didove poput mene, pisac snosi istu odgovorn ost pred Umjetnošću. Karmen se održala Želim joj sretan put u budućnost.
A sad pređimo na stvar. Ja ne mogu zabraniti Karmen da mene drži velikim ili ništavnim piscem i bubući da svi piscu svijeta boluju od iste bolesti – vole čuti da ih drže – Velikima ni ja nisam ostao neosjećajan. No, molim vas, ostavimo vremenu da odluči da li sam uopće bio pjesnik akamoli – Veliki. Knjige i pisci imaju svoju sudbinu, reče Tertulijan, sad se konačno zna sa sigurnošću da izreka “Habent sua fata libelli” pripada njemu, i nitko neće spriječiti moju sudbinu niti ju učiniti slavnom ako ona nije takvom predviđena. Beethovena je spasio “slučajan, da li baš slučajan kad je bio sudbonosan” dolazak na tržnicu drugog jednog skladatelja kojemu je prodavačacica umatala, čini mi se – hašlame, u nekakve partiture. Kad je čovjek došao doma pogledao je partiture i ustanovio njihovu genijalnost. Srećom nitko nije , u međuvremenu, dolazio kupovati hašlamke, pa je svežanj partitura, predviđen za umatanje voća i povrća spašen i tako imamo danas, vjerojatno spašena sva njegova djela. Ako sam ja zaista veliki pjesnik to neće spriječiti ni Ivan Lovrenović ni Mile Stojić, ma koliko me prešućivali i držali ništavnim. Zato, uz zahvalu vašoj sugovornici Karmen Media za štovanje, molim vas, skinite ispred mog imena obo – Veliki. Dosta je već, ali veoma bolno, da budem pjesnik. Hvala i lijepi pozdravi svima, Tomislav Dretar.
Dragi Tomislave, interview je jedan od nacina upoznati jednu osobu kroz njena razmisljanja. Posto sam ja osoba koja uvijek govori ono sto misli, dala sam iskrene odgovore na postavljena pitanja. Redakcija ne moze bez mog odobrenja promijeniti nista u mom interview-u i Vi, kao mnogo iskusniji kolega od mene, to dobro znate. Ako Vas smatram velikim pjesnikom, onda je to moje misljenje koje ne mogu nikako promijeniti od dana kada sam prvi put citala stihove Vase Ciganske rapsodije. Molim Vas, bez obzira na razlog Vase molbe kojeg i te kako razumijem, da mi oprostite na tom sto u ovom interview-u pored Vaseg imena ne dopustam da se izostavi i veliki pjesnik. To je moje misljenje i molim da ga svi postuju, pa i Vi.
Nadodala bih i ovo: neko voli Kafku a neko ga mrzi, ali on je bio genij i to mu niko ne moze osporiti. Prema tome, slagao se neko, iz njemu znanih razloga, s mojim misljenjem ili ne, moj stav mi niko ne moze osporiti pa cak ni Vi.
Hvala za pohvalu mom romanu. Srdacan pozdrav, pjesnice.
Karmen Media-Velagic