Kada je prošlog mjeseca objavio da će Nobelovu nagradu za mir dati Baracku Obami, Nobelov komitet je pohvalio predsjednika za njegove napore oko klimatskih promjena. Također je rekao u svom saopćenju da sa Obamom na dužnosti “multilateralna diplomatija je povratila ključnu poziciju” te da su “dijalog i pregovori” poželjni instrumenti za rješavanje sukoba.
Ova pohvala stvara zabrinutost za mnoge posmatrače, uključujući mene, koji vjeruju u američku posebnost, i koji se slažu sa bivšom državnom tajnicom Madeline Albright da smo mi “nezamjenjiva nacija.” Očuvanje i odbrana naših vrijednosti kod kuće i njihova promocija vani su ključni za zaštitu naših nacionalnih interesa.
Drugi, pogotovo kritičari američke intervencije u Iraku, se ne slažu i smatraju dobrodošlom popravku onog što smatraju žarom i pretjerivanjima Bushove administracije. Bez obzira gdje stojite po ovom pitanju, trebalo bi biti jasno da multilateralizam nije uvijek najbolji pristup i da ideja da su Sjedinjene Države samo jedna od mnogih jednakih nacija ne uzima u obzir jedinstvenu ulogu koju SAD može igrati u svjetskim odnosima.
To nigdje nije jasnije nego u Bosni gdje su se u ranim devedesetim jedna zemlja i njen narod našli pod napadom i na rubu uništenja. Kako se stanje pogoršavalo, SAD se kolebala i Evropa je imala monopol nad krizom.
Govoreći o Evropskoj uniji, ministar vanjskih poslova Luksemburga je obznanio da je “vrijeme Evrope stiglo.” Nažalost, to je bilo vrijeme pasivnosti i neintervencije, koje se pretvorilo u godine klanja i najgoreg genocida u Evropi od Drugog svjestkog rata.
Pokolj se završio tek kada su SAD predvodile NATO-ovu vojnu kampanju da zaustave nasilje. Bosni danas opet prijeti opasnost. Ovaj put tu opasnost ne predstavljaju brutalnost i neposrednost genocida. Radi se o suptilnijoj prijetnji: prijetnji da država bude oslabljena do te mjere da se raspadne; da njen narod ostane u separatističkim, monoetničnim enklavama; da izgubi sve nade za demokratski razvoj; te da ovjeri ultranacionalizam.
Ovo se ne dešava na ratištima, već za pregovaračkim stolom. Dešava se jer, umjesto da ojačaju ovlasti države i uvuku konfliktne bosanske Srbe nazad u bosansku državu, predstavnici Evropske unije predvođeni glavnim pregovaračem Carlom Bildtom vraćaju unazad segmente Daytonskog sporazuma koji je zaustavio troipogodišnji rat i koji je podijelio zemlju.
Prijedlog na kom predstavnici SAD-a i Evrope rade, te koji je nedavno predočen bosanskim strankama, je prepreden iz dva razloga.
Prvo, predlaže da se gotovo sva državna imovina pokloni etnički zasnovanim entitetima. Ovo bi oslabilo državu i ojačalo ove entitete. Slobodan Milošević, organizator bosanskog genocida, je tražio upravo to u Daytonu, ali je bio odbijen.
Drugo, prijedlog zadržava entitetsko glasanje – odredbu Daytonskog sporazuma koja daje moć srpskoj parlamentarnoj manjini od 22 posto da stavi veto na sve u Parlamentu što oni smatraju protivnim “entitetskom interesu”. Korišteno od strane Srba stotine puta, ovaj veto je onemogućio Bosni da usvoji osnovne zakone koji regulišu privredu, pa čak i prikupljanje poreza.
U svom Izvještaju o napretku Bosne od 14. oktobra, Evropska komisija je označila entitetsko glasanje kao ključnu prepreku razvoju Bosne. Ipak, evropski pregovarači u Sarajevu ne ulažu nimalo napora da ga ukinu ili reformišu.
Na zaprepaštenje mnogih Bosanaca, SAD podržavaju evropski plan. Kao mnogi širom svijeta, Bosanci gledaju u Obamu sa velikom nadom. Napokon, njegov potpredsjednik, Joe Biden, je zagovarao uklanjanje Miloševića tokom devedesetih. Novi državni sekretar je Hillary Clinton. Njen suprug, predsjednik Bill Clinton, je intervenisao da zaustavi pokolj u Bosni. Jedan od specijalnih izaslanika Obame je Richard Holbrooke, stari diplomata koji zna Bosnu bolje nego skoro bilo ko drugi.
Bosanci se nadaju da će nakon godina sporih reformi u njihovoj zemlji ovi iskusni zvaničnici poduzeti hrabre korake da normalizuju bosansku državu i stabilizuju region. Umjesto toga, Obamina administracija se pridružuje Evropljanima sa planom koji čini upravo suprotno. Bijela kuća izgleda kao da misli da bi jačanje srpskog entiteta umanjilo mogućnost bosanskih Srba da napuste Bosnu i/ili postanu dio velike Srbije. Međutim, to bi samo odvažilo srpske separatiste.
Trenutni paket reformi bi opravdao srpskog vođu Milorada Dodika i njegovu dugogodišnju nacionalističku kampanju da oslabi i potkopa državu Bosnu i prizove dalju nestabilnost. Nakon što je već jednom spašena sa ruba propasti od strane SAD-a, Bosni je sada prijeko potrebna još jedna principijelna opredijeljenost za opstanak i prosperitet demokratske države.
Ja bodrim Obaminu administraciju da to ne žrtvuje radi multilateralizma, dijaloga ili drugih takvih načela. Bez obnavljanja američkog vodstva, Evropljani bi mogli zadati konačni udarac bosanskoj Državi.
Autor: Senator Robert Dole
Preveo: Avaz
{ 2 comments… read them below or add one }
dok su bosanci ovce bice i sisani inikako da shvate kako Zapad funkcionira.Oni se boje grlatih.Dodik je to dobro shvatio.Dok prica on pravi relacije sa Rusijom.Zar ste tako naivni da mislite da ce se West suprostaviti za saku muslimsna.Na Zapadu se”narod”desava .
amo na ulicama.Probudite se narode.Idite na proteste.Zar nije sramota da se prtiv g3enocid najvise bore majke srebrenice.Ako Dodik hoce Srbiju pa i vi digniite galamu okoSandzaka.Pestanite sa defanzivnom retorikom .Zapad to vidi kao slabost.Ostavite se ucjena trule Evrope
Zar ste zaoravilikoliko je doprinela nasoj muci. Prije ce Srbija u Evropu nego Turska.Iz ideoloskih razloga.Turcima je dosta i igraju na dvije karte.kao i Srbi.Ne zanosite se praznim pricama.Izadjite iz djamija na ulice sa ofanzivnom,agresivnom retorikom.Tudza ruka svraba ne cese.
U pravu si, defenzivna retorika treba da prestane jer je vidjena kao slabost u svijetu i ako cemo pravo zvuci kao kukanje. Niko ne voli kad se kuka, to je zalosno.
Bosanci moraju da pokazu i dokazu da imaju kicmu, da izadju na ulice da pokazu da su dostojni pomoci. Odrasli ljudi se bore cinjenicama, akcijom, preuzimanjem odgovornosti za svoju vlastitu sudbinu i sudbinu svoje djece i buducih generacijama ne kuknjavom i trazeljem samilosti vec akcijom.
Kukati pa onda izaci i glasati za uvijek istu koruptiranu i nacionalisticku ekipu je sramotno i nedostojno naroda koji zeli da bude dostojanstven i cijenjen od drugih.
Napadi na one koji su u stanju i poziciji da pomognu su djetinjasto ponasanje. Prebacivanje odgovornosti na EU ili USA za situaciju u nasoj vlastitoj kuci je nedostojno. Cekati da ti neko drugi da ono za sta treba da se boris sam je nedostojno.