“Iz naše starine” Poezija Hasana Kaimije (17-o Stoljece)

Fantastican prilog:-)

Ne samo da je rašireno, nego je to tačno. Bosanci su potomci Bogumila i to s privatnim mišljenjem nema ništa. To je istorija, to su činjenice.

Da još nešto malo dodam, a ne da raspravljam, jer ni moje razmišljanje nije iz moje domene, osim djelimice. Naime, ja sam sociolog, pa bih iz tog ugla…Prvo, Bogumile ne treba miješati s nacijom ili etnicitetom, plemenskim porijeklom. Jedan od glavnih prigovora u povijesnom periodu koji je iza nas bio je taj da nazim Muslimani ne odgovara kao ime jednoj suvremenoj državotvornoj naciji, niti bilo kojem narodu u bilo kojem dobu, je SR BiH je bila članica federativne države i tvorile su ju tri nacije. I tu su kritičari tog modela imali potpuno pravo. Bošnjačka nacija nije vjerska zajednica, pa tako nacija nije mogla nastati od jedne druge vjerske zajedniced – Bogumila. Tako se u stvari ide protiv sebe samog. Bošnjaci su potomci Bosanaca! Imali su svoju autonomiju u vrijeme banova, a postali su slobodna država s Kraljem Tvrtkom I Kotromanovićem, čiji suplemenici i danas pod tim imenom žive na području iste te nekadašnje kraljevine koja je gotovo u istim granicama danas nakon što je Tkrtko I ženidbom i pristupanjem vlasnika Huma Tvrtku stekao Hum (danas Hercegovinu) i nakon što je hrvatski plemić Hrvoje Vukčić Hrvatinić, potomak plemena Snačića ili Svačića iz kojeg je i posljednji hrvatski kralj Petar, pristupio kralu Tvrtku I (pogledati “Stare bosanske tekstove” koje je publicirao Mak Dizdar u kojoj kralj veli: I prijde nam veliki voj(e)voda Hrvoj(e) sa svojimi Hrvati. I Herceg Stipan i veliki vojvoda splitski i ban hrvatski Hrvoje bili su pripadnici crkve bosanskih krstjana i nitko ih nije proganjao zbog krivovjerja bogumilskog. Posljednji did crkve bosanske, a nikakav dedo kako bi neki htjeli (bošnjaci iz okolice Bosanske Krupe bi rekli – “Ja sam stio reći.” To je bosanski jezik, a ne umivanje u legenu ili lavoru. To su nam svima tuđice. Ne može se porijeklo tražiti ni u stranom jeziku ni u stranom narodu. No, vratimo se temi. Zašto sam ja rekao da mislim da je Kaimija pod riječju Hrvat mislio na Muslimane. Pa zbog toga što su za njega oni drugi Hrvati bili Vlasi Mletački. Mobilizirani ili dragovoljci, plaćenici sigurno jer je to bilo glavno sigurno zanimanje u to doba, Hrvati su ili s Mlecima ili sami kao uskoci uskakali u Tursku carevinu, a ne u Bosnu. S Turcima je Bosna izgubila sva svoja državotvorna obilježja i kvalitete. Sandžak je upravna jedinica, a ne autonomni entitet. Turčin je ostavio ime i jezik jer je dobio ono što je htio, zemlje i izvore za život svoje države – Turske. To što su mnogi Bošnjaci visoko dogurali u turskoj državi nije bilo na temelju nacionalnog ključa već jedan izuzetno razvijeni mehanizam odbira pouzdanih kadrova. Pouzdanih i odanih sultanu, a ne zemlji svojeg porijekla. Bošnjaci su sačuvali svoj jezični identitet, ostali na svojem gruntu koji je otada pripadao sultanu u krajnjoj instanci. Zato se morao plaćati porez, Muslimani 10%, q ne-Muslimani 30%. Pa masovni prijelazi na Islam nisu bili tako lagani ni mogući kao što netko misli. Dalje. Privlačivost Islama Bogumilima. Pa ljudi moji znate li vi koliko je stajala jedna rukopisna Biblija ili Kur’an? Cijena se kretala u protuvrijednosti stada od oko 60 pari goveda ili cijelo jedno osrednje imanje s kućom i okućnicom. I šta? Svi su onda u Bosni poznavali Svete knjige? Ta samo su tri rukopisa bosanskih krstjana ostala. Nemojte misliti da Turci nisu znali šta je knjiga. Takve knjige su odmah spašavane i slane sultanu u riznicu zajedno s glavama pogubljenih neprijateljskih vojskovođa.
Nadalje, sloboda žene u srednjem vijeku kao privlačivost za prelazak u drugu religiju. Pa žene ni danas nemaju slobode, a kamali da njihova sloboda b ude razlog Bosancu krstjaninu da poleti u Islam jer će mu Islam osloboditi ženu. Od koga? Izmaknut će se ispod njegove vlasti. Nemojmo se zavaravati. Znate li vi koliko je ljudi prodalo svoje žene u drugi harem? Biće ipak da je nešto drugo bilo razlogom, a ne feminizam, teologijska naobrazba i svoja i ona u suprotne strane. Ispada da su u Bosni kao što je danas slučaj svi prekonoći postali doktori znanosti i to ni manje ni više nego teologije. Pa ti Bogumili nisu ni Bibliju vidjeli, a kamoli Kur’an. I danas ima najmanje 70% Muslimana u svijetu koji ne razumiju niti poznaju Kur’an, a isto je tako i kod kršćana, ni oni , njih 90% nije ni pročitalo a kamoli da poznaje Bibliju. Zašto Bogumili nisu pročitali Bibliju? i Otkud ja to znam? Nisu ju pročitali naprosto zato jer ju nisu imali. Znanje se prenosilo usmnim predavanjima. A kao i kod oficijelno ispravnih kršćana, Bogumili su bili kršćani, krivovjerci, ali Krščćani. Jedna jedina Biblija je stigla iz Bugarske u Francusku u grad Carcasson. Ne zna se kojim jezikom je bila pisana. Iz nje je sačuvan latinskim jezikom prepisanio Evanđelje koje se zove “Ispitivanje Ivanovo”. Nikad se nije doznalo da li je to prijevod na latinski ili puki prijepis koji je sačinila Inkvizicija u sudskom obračunu s hereticima. Ta knjiga je poznata pod n azivom “Tajna knjiga Katara”. Donio ju je katarski biskup Blaise (Blez). Nazvana je tajnom knjigom jer je bila tajna i za oficijelnu crkvu i za najveći dio katarskih vjernika jer je sadržavala misteriju o centralnom pitanju vjere. Posljednju večeru Isusa sa svojih 12 učenika. Tada je je Isusu, prema tom rukopisu (latinski naziv “Interrogatio Iohannis” ili Ispitivanje Ivanovo) njegov najmiliji učenik Ivan postavio niz pitanja o Misteriji, Postanku svijeta i Padu Sotoninom, koji se prije toga zvao Sataniel i bio svet kao i ostali nebeski stvorovi. Ku’ran kaže da se Ibliz, što je arapsko ime za Sataniela nije htio pokloniti Božjem djelu – čovjeku, jer je on, Ibliz bio sazdan od plemenitijeg elementa, od vatre, a Adem od blata. Bogumili su vjerovali da je grijeh drugdje nastao, ne neposlušnošću Evinom i Adamovom (Havinom i Ademovom) nego utajom i prijevarom. Sataniel je potkupljivao anđele koji su pjevali hvalospjeve Bogu tako što je zapisivao lažne podatke o broju otpjevanih psalama. Onaj koji bi rekao da je otpjevao 80 Sotona je dodao još izvjestan broj psalama i tako ga pridobio za sebe. Boga ga je zbog toga prokleo i oduzeo mu onaj sufiks “el” koji na hebrejskom odaje božanske kvalitete. Tako ih je Sotona izgubio. Bog mu je dao da vlada zemljiom do Sudnjeg dana, aima tu još i teorija da su Bog i Sataniel zajednički, kasnije napravili čovjeka. Sotona ga sklopio, ali mu nije mogao dati život, pa je to učinio Bog udahnuvši sotoninom djelu svoj duh. Dakle Islam i bogumilstvo se razilaze u bitnim pitanjima. Oni, o položaju žene nisu vjerska pitanja, nego društveno-ekonomska. Pa kad su Bogumili vidjeli šta moraju ženi dati u slučaju razvoda sigurno nisu bili time privučeni, jer čovjek je čovjek i više voli “imati” nego “biti” kako to vidi Erich Fromm. Neće ju otpustiti ako će mu odnijeti pola imanja. Zatim. Bogumili nisu od tog imena ostavili nikakvog traga. Ime Bogumil se u bosanskom jeziku uopće ne apominje, a to ne znači da nisu s Bošnjanima imali kontakata. Nego će prije biti da je crkva bosanska kao i prije toga dalmatinska, sudeći prema dokumentima koje u nedavno objavljenoj knjizi objavljuje Franjo Šanjek, a čiju sam teoriju slušao za vrijeme naučnog skupa o toj temi u Louvain-la-Neveu , koncem devedesetih godina prošlog stoljeća. On naime postavlja izvorni dokument, prevodi ga i onda tumači, pa onda ako laže koza ne laže rog. Dakle, ni jezik ni zapisi niti narodna predaja nemaju pojma u Bosno i bilo kakvim Bogumilima. Pronađeni su stećci dva stoljeća stariji od 12. stoljeća kad se to učenje pojavljuje. Prvo se pojavilo u Dalmaciji, opet Ti Hrvati, sve pokradošeiz Bosne, a taman da…Dakle gradonačelnici Šibenika, Trogira, Splita, Dubrovnika, itd. javljaju papi u Rim kako su otjerali odvratne patarene koji su živjeli kao braća i sestre u sirotinjstvu i nejedenju mesa i sa slobodom otpuštanja žena bez naknade uz stanoviti sporazum (što se bitno razlikuje od onog u Islamu). I inače su ti krajevi kao i Bosna koja je bila najprije pod , čini mi se, splitskom, uglavnom jednom biskupijom iz Dalmacije, a koja je Hrvatska, što nije isto što i svjetovna vlast, ali u tom dobu ban bosanski nije biran na javnim izborima kao ni kasnije kad ga je postavljao Sabor ugarsko-hrvatski u Budimu gradu, kao što je postavio Kulin-bana, koji se deklarirao kao katolik, ali je etnički bio Vlah. Slaveniziran ili ne, ali ipak bio je Vlah, romanizirani Ilir, pa se preko toga presvukla slavenska koža. Dakle ti i takvi heretici su pobjegli u Bosnu u kojoj je kao i u dalmaciji postojala još od vremena Grgura Ninskog i kralja Tomislava kao narodna crkva, krstjanska, koja je u dalmaciji iskorijenjena jer je i Grgur ninski izgubio svoj boj za autonomiju svoje crkve i obred na svom jeziku, pa tako i podlegao katoličkoj nadmoći. Patareni su se sklonili u Bosnu, dakako najprije u Hum, Hercegovinu i tu su bili dobro primljeni i crkva bosanska se uspjela očuvati, ali je u nju ušao heretički duh. No, ne onaj rigorozni, dualistički kao u Katara i Bogumila već umjereni, patarenski. E, otud ovo “patareni”? Bosanski dokumenti i dalmatinski ih spominju kao patare. Talijanski se za brata kaže “fratello”. Slavenima je malo poteže bilo fijukati to “f” pa su ga pretvorili u “p”, pa su “fratelli” postqli “prateli”, a fratari ili pratari i na kraju “patari” i “patareni”. A ti ljudi su sebe međusobno nazivali “braćom” i “sestrama”. Upravo to uzajamno poštovanje i skrb jednih zadruge, pobratimstvo, je ono što je odlika tih ljudskih zajednica. Treba pogledati i od Kulina-bana i bosanskih velikaša potpisanu izjavu ili Deklaraciju o odricanju od krivovjerja (koju kanim prenijeti na ove stranice i protumačiti u jednom članku, pa sad neću mnogo o tome pričati). U toj izjavi ni riječi o religioznim zastranjivanjima, nego o čisto načinu življenja i načelima organizacije vjerskih i društvenih ustanova. Bogumilstvo nije način života, nije etnicitet. U pismu bosanskom Bosanskoj ćirilici, nema ni traga od bugarske niti srpske ćirilice. Bosansko pismo, bosančica nije autohtono pismo, ali je imalo neke pretke i naslijeđe koje je drukčije kreiralo pismo Kirilovo – ćirilicu, a svaki narod je prilagodio sebi, osim spomenutih još i Rusi, te ostali slaveni. Bogumilski rukopisi iz Bugarske i Srbije nemaju odlike koje imaju nešto zajedničko našim, bosanskim. I na kraju. Bogumili gotovo da nestaju prije pada Bosne. Katolici su tad u omjeru 10:1 u odnosu na Bogumile i 10:0,3 na pravoslavne. A posljednji did crkve bosanske (treba znati da to nije ništa osobito u Slavena, jer i poglavar crkve ruske je Djed prije nego što je grčka titularizacija nadvladala, i onaj u Čeha, i u početku i u Hrvata) dakle posljednji poglavar crkve bosanske umire u Dubrovniku i ostavlja oporuku koja svjedoči ono što neki neće da znaju. Ova dva bosanska dokumenta pokazuju iz samog srca Bosne da se Crkva bosanska, kako god nije katolička niti pravoslavna još manje nije bogumilska. Ali, nitko joj ne može odreći njeno bosanstvo, ali ne može biti prisvojena niti od bošnjaštva, jer to je religiozna zajednica, a ne nacija. Ono njenih pripadnika što je preostalo nakon katoličke supremacije nestalo je u vjerama koje su preostale na tlu Bosne i Huma, gdje to bi trebalo potražiti odgovor u antropološkim i arheologijskim istraživanjima. Utvrditi genotip i fenotip tih ljudi, potražiti kulturne čestice preostale u današnjem dobu, kao što je pisanje hodžinih zapisa ili tetoviranje Hrvatica u okolici Jajca u znak žalosti za kraljicom Katarinom Kosača, koji nisu tradicija koja je došla s istoka već običaj nastao na tlu Dalmacije i Bosne, gdje su se zapisi zamotavali u olovne pločice i stavljali ili u temelje kuće ili rogovlje njenog krova, samo se kasnije zapisivali ajeti, a ne biblijski redci. Ali ako laže koza ne laže rog. I taj dokument ću u cijelosti prenijeti na ove stranice, pa ko voli nek izvoli. Ja nikog ne uvjeravam nego samo iznosim ono što znam, a drugi prešutkuju, jer koza uvijek ima rog. Imaju toga za pokazati svi i Franjevci i kulturna politika BiH koja nema novaca za latinizirati, napisati litinicom izvorni oblik govora i pisanja bosanskih plemića islamske vjere, pisma bosanskih begova, kao i bosansku alhamijado književnost, bosanski jezik pisan arabicom. Navest ću jedan primjer. Tri godine sam se prepirao s ljudima s bosanske Wikipedije oko riječi “spisatelj”. Vele unosiš kroatizme. Džaba što sam ja dokazivao da je jedan bošnjački znanstvenik napisao u sedamnaestm stoljeću djelo na bosanskom jeziku pod naslovom “Arapski spisatelj Al-Ghazalli” i da je to bosanska riječ nije htio ni čuti. Kad eno, neki dan čitam biografiju, meni dragog pisca, Dževada Karahasana “spisatelja bosanskog”. Dakle, istina je došla na svoje. Valjda će i pamet. I da najavim i objašnjenje zašto mislim da je Hasan Kaimija prijetio Vlasima Mletačkim da ne pale po Bosni Hrvate jer će ih Turci za to kazniti. Vlasi mletački su najvećim dijelom Hrvati katolici. Koga će onda oni paliti po Bosni? Većina njih su katolici koji su pobjegli iz Bosne pa se kao uskoci u nju vraćali i palili. Koga? Pa nisu valjda Raju koja ništa nema i koja im je rod? Hajde odgovorite sami sebi. Treba znati i ovo. Postoje turski dokumenti koji govore da su stanoviti turski velikodostojanstvenici prolazeći Bosnom za Dubrovnik dobili pratnju sastavljenu od Hrvata gazija. Onaj tko zna što je gazija, zna da taj počasni naziv može nositi samo pravovjerni junak. Pa koje je vjere onda Hrvat a gazija i koju čuva turskog veleposlanika? Nije valjda katolik. Čuvali su Muslimana od kaurskih razbojnika.
I da kažem, sve su ovo samo razgovori. Bošnjacima nitko ne može danas, nakon tijekom povijesti prolivanja vlastite i tuđe krvi i bitaka za svoj nam, osporiti prava i slobode koje ima svaka druga nacija, na to imaju i ustavna prava. To što ih moraju dijeliti s drugima nije predmet mog razmišljanja. Jer ja nisam ni hrvatski nacionalista, a pogotovo nisam hrvatski imperijalista već bosanski državljanin i uživatelj tih istih prava. Nisam bio neki gazija, ali sam se ipak borio za njih, a ne protiv njih.
Eto tako ja, a vi kako hoćete. Čitajte i razmislite ili jednostavno preskočite. Ja rekoh i dušu svoju spasih u traganju za istinom i njenom iskazivanju drugom tko hoće da zna.

Rasprave, znanstvene i neznastvene, mišljenja i uvjerenja, pretpostavke i činjenice, itd. puno je takvih opozicionih parova u igri kad je riječ o prošlosti Bosne.
Hasan Kaimija je interesantan iz, mnogo razloga…I svi ga prešutkuju. Pitao sam pokojnog Aliju Isakovića, prigodom turneje po Bosanskoj krajini u čast oživljavanja Kulturnog društva Muslimana “Preporod” o tome zašto u svoju Antologiju bošnjačkog pjesništva “Biserje” nije uvrstio jednu od ove dvije pjesme. Samo je uzdahnuo i rekao : “Eh, zašto? Moj, Tomo!” I na tome je sve ostalo. s nama u društvu je bio i prof. dr Enes Duraković, a stajali smo pred kapijom kule Muje Hrnjice u Velikoj Kladuši.

Tema me dugo vremena proganja. U njoj se krije jedan od važnih odgovora na povijesna pitanja Bosne i Hercegovine.

U prvoj pjesmi o kandijskom ratu Kaimija se brine za sudbinu Hrvata. Objasnio sam već da mislim da su ti Hrvati muslimanske vjeroispovijedi. Rekao sam i zašto. Nema nikakve logike da turski državljanin i ratnik protiv mletačke sile s kojom se Turska nalazi u Kandijskom ratu žali za Hrvatima katolicima koji su: 1. u Bosni raja, neprijateljska i prezrena, i 2. kao stanovnici austrijske carevine i kao uskoci neprijatelji turskoj državi. Kako bi jedan pjesnik od ugleda i to još na turskom jeziku prijetio osvetom za paljenje kuća neprijatelja svoje države. Očigledno da su ti Kaimijini Hrvati nešto drugo a ne katolici. Ima i drugih izvora, kao onaj koji je našao Gazijom ne može biti ne može nazvan onaj koji nije pravovjerni.
Kad se to dovede u vezu sa priloženom Kasidom u kojoj se zatrovanost pušenjem “tutuna” – duhana (Nicotiana tabacum)
Duhan je na turskom tütün – (Nicotiana tabacum):
Dakle, Kaimija zna o čemu govori.

Tutundžija svaki blijed,
Iz nosa mu teče ijed,
Bio taze, bio sijed.
Ostante se tutuna.

Nut pogledaj sada,
Iz smrdljiva kada,
Uvedte se jada.
Ostante se tutuna.

I mi smo ga pili
I u smradu bili,
Kao Bogomili.
Ostante se tutuna

Škodljivost pušenja nije samo po tjelesno zdravlje već i po moral i vjeru. Kaimija kaže I mi smo ga pili i u smradu bili Kao Bogomili. Očigledne su dvije stvari – “MI” smo također bili kao i Bogomili u smradu. Kad su Bogomili postojali nije Europa znala za duhan. Istina je da su stari Rimljani i Grci pušili kruškin i eukaliptusov list. Nargila je bila poznata još u drevnoj Etipoiji. Najstariji primjerak nargile je stariji tisuću godina od naše ere. U ovoju jedne mumije su nađeni listovi duhana. Misterija nije riješena i jedina koliko toliko vrijedna teorija jest da su stari Egipćani prelazili Atlantik prije Kolumba. Tor Hejerdal je to pokazao mogućim prešavši ga za 57 dana u lađi od trstike. No, taj duhan nije služio za pušenje.

Turci upoznaju duhan – tutun u 16. ili sedamnaestom stoljeću:
Anadolu’ya ise Osmanlı İmparatorluğu zamanında (1605) Venedikli tüccarlar tarafından sokulmuş ve kullanılışı kısa bir zamanda yayılmıştır.

Budući da je ovo što je Kaimija pisao POEZIJA “smrad” u kojem smo i MI bili , KAO BOGOMILI, ne može biti smrad od nikotina i katranskih smola. Prije će biti da su Kaimijini sunarodnici jednako tako kao i Bogomili bili u vjerskom smradu. MI svakako nije jednako = Bogomili već nešto različito od Bogomila, a različito od Bogomila u Bosni tada je bilo KATOLIČANSTVO, jer u Kulinovo vrijeme pravoslavlja nije bilo u Bosni a u vrijeme pada Bosne nije bilo više od 30 000 pravoslavnih vjernika. Kaimija nigdje ne izjednačuje Hrvate s Katolicima, ali ni Bošnjake kao što ih ne izjednačuje ni s Bogomilima. No, u prethodnoj pjesmi “Hrvatovoj pjesmi” o Kandijskom ratu očigledno je da ono “MI” etnički označava Hrvate, a bogumilsko-katolički smrad je istovjetan, vjerski, jer ni jedan ni drugi vjerski pravac, ni bogumilski ni katolički nije pravovjerni kao Islam. O ovom predmetu još bi se moglo raspravljati i razmišljati, no naše je stajalište da Bogomili , za nas Patareni, nisu jedina etnička sastavnica povijesnih Bošnjaka. Tvrdnja “Mi smo potekli od Bogomila” i gotovo, je dosta klimava. Bošnjaci u svojoj duhovnoj evoluciji poznaju predislamsku etapu, a ona je kršćanska, ne samo heretička već i ona oficijelna, katolička. A kako se može pretpostaviti i u svojoj etnogenezi ne nose samo gene Protobosanaca i nije porast broja Bošnjaka išao samo iznutra prema van, tj. s pravolinijskim narastanjem etničke mase od stare Vrhbosne pema današnjim granicama već je političkim širenjem i zapremanjem novih teritorija u bosansko etničko biće ulazilo i ljudstvo koje je otprije živjelo izvan bošnjačkih granica, a to ljudstvo nije bilo etnički nesvjesno sebe , kako bi htjeli stanoviti teoretičari povijesti bošnjačkog naroda. Njih je povezivao jedan jezik, bosanski jezik, ili pštokavsko-šćakavsko-ikavski govor. A ikavski govor ide od Ukrajine preko južne poljske pa preko Bosne do jadranskih otoka.