Kao sto ste možda već čuli Pozorište u Mostaru se zatvara. Mada nas ništa ne može iznenaditi ova vijest ostavlja šuplinu u duši. Ova vijest potvrđuje stepen propasti i nazatka u kome se Bosna nalazi. Pozorište je samo privremeno, nadamo se što kraće, zatvoreno zbog političke neodgovornosti Osnivača Grada Mostara, odnosno Gradskog vijeća Mostara koji traže zakonsko pokriće da ih ne bi financirali.
Evo malo svjedošenja i šta drugi kažu.
Pismo Rahima Burhana
Saučešće
Drage kolege,
tužna je vijest o smrti vašeg i našeg Narodnog Pozorišta Mostar.
Na trenutak su mi kroz sjećanje prošle mnogo predstave vašeg teatra.
Podsjetio sam se na vođene razgovore o povjesti vašeg teatra sa starim kolegama glumcima, koji su sa radošću pričali o svojoj mladosti i o mladosti svog teatra. Pričali su mi o svojim ulogama, o mojim kolegama, o priznanjima i radostima publike koja je dolazila masovno na njihove predstave.
Svaki grad u ovom globalnom svijetu bi se hvalio sa ovakvim teatrom.
S radošću se sjećam predstave “Majčina Sultanija Svetozara Ćorovica”, kako je burno bila pozdravljena na Bitefu, sjećam se diskusija koje su se vodile poslije predstave. Bili smo radosni. I ja sam u tom trenutku zaželio da radim u vašem gradu i u vašem teatru.
Sa istorijom vaseg teatra smo se koristili kad god smo išli raditi van glavnih gradova bivših republika, a sada država.
Pričali smo na sav glas da može postojati vodeci teatar i u malim sredinama, a ne mora to biti privilegija samo glavnih centara.
Primjer smo uzimali vas i vaše glumce i VAŠ GRAD:
Ne mogu razumijeti i ne mogu vjerovati da je ovo istina, da se ovo može desiti u vašem gradu, koji ima veliku kulturnu prošlost.
Zar mogu gradski Oci dozvoliti sebi da se spominju kao ubice teatra,
Zar ne misle NA SVOJU DJECU ,NA SVOJU UNUČAD I NA KRAJU NA SAME SEBE.
Zar imaju želju za konzumiranje samo prehrabmenih artikala, zar nemaju zelju konzumirati i ono čime čovjek opstaje kao čovjek.
To ne mogu vjerovati i zato očekujem da je ovo samo ružan san.
Rahim Burhan
NEUSS -Njemacka
Atelje 212 Beograd
Dragi prijatelji, postovane kolege,
Mnogi od nas su I emotivno I pofesionalno vezani za Mostar. Delili smo s vama kako radost najbojih, “zlatnih” godina vaseg pozorista, tako I pruzali podrsku u godinama nesrecnih vremena koja su usledila. Atelje 212 je bilo prvo beogradsko Pozoriste koje je 1998. gostovalo u Mostaru nakon ratnog vihora. Nedugo posle toga Atelje 212 je bilo prvi domacin mostarskom Narodnom Pozoristu u Beogradu. I ovom prilikom stojimo svim srcem uz vas, ne zeleci da se ugasi jedno Pozoriste sa tolikom I takvom istorijom, ne zeleci da umre duh naseg stvaralastva tako tesko I dugo negovan. Pozoriste je lako unistiti, ali ga je tako mukotrpno odnegovati. U znak podrske opstanku Narodnog pozorista Mostar, srdacno,
Kolektiv Pozorista Atelje 212 I i potpisnici ovog maila:
Dejan Mijac, Svetlana Ceca Bojkovic, Petar Kralj, Mirjana Karanovic, Vojislav Brajovic, Vlastimir Djuza Stojiljkovic, Vlasta Velisavljevic, Neda Arneric, Jelisaveta Seka Sablic, Milena Dravic, Dragan Nikolic, Egon Savin, Gorcin Stojanovic, Aljosa Vuckovic, Fedja Stojanovic, Svetozar Cvetkovic, Erol Kadic, Gorica Popovic
Jasna Novakov
Art Secretary
Theatre Atelje 212
Belgrade, Svetogorska 21
Serif Aljić Intervju na Depo Portalu
Narodno pozorište Mostar i dalje sa katancem na vratima. Skandalozno gašenje jedne od najznačajnijih bh.pozorišnih kuća i najstarije teatarske ustanove u Hercegovini izazvalo je gnjev brojnih poštovalaca kulturnih vrijednosti. Kako je došlo do toga da u BiH prva žrtva recesije bude upravo kultura? Ekskluzivno za DEPO o zatvaranju Narodnog pozorišta Mostar, te o tome da li će ova pozorišna kuća, ipak, uspjeti da se izbori sa brojnim nastalim problemima i ponovo oživi svoje predstave govori prvi čovjek prvog sahranjenog pozorišta u BiH Šerif Aljić.
Razgovarala: Tanja GATARIĆ
Kako je došlo do toga da jedna pozorišna institucija, koja je godinama radila sada doživi zatvaranje?
- Prvo osjećam potrebu da objasnim da smo samo simbolično i privremeno zaključali zgradu pozorišta i takođe simbolično vraćamo objekat Narodnog pozorišta u Mostaru njegovom vlasniku, a to je Grad Mostar, odnosno, nosioci najviših funkcija u Gradu, a to su Gradsko vijeće sa svojim predsjednikom, zamjenikom i Gradonačelnik. Takođe, Grad je kao osnivač Narodnog pozorišta u Mostaru preko svoje Službe za kulturu imenovao i dao saglasnost na članove upravnog odbora Narodnog pozorišta kao i saglasnost na imenovanje moje malenkosti za direktora. Prema tome osnivač ima svoje zakonske obaveze da finansira Narodno pozorište i pošto to ne čini već godinu i po dana odnosno od aprila 2008. godine, logično je da više nismo u mogućnosti raditi, jer su rebalansi budžeta na Kantonu doveli Narodno pozorište do cifre koja iznosi 9.465 KM mjesečno što je 72% manje nego je bilo u februaru prošle godine – 33.395 KM na 33 uposlenika.
Kako je pozorište zapravo funkcionisalo prethodnih godina?
- Posljednje 3 godine smo finansirani od strane Grada Mostara kao našeg osnivača sa najminimalnijim iznosom što se tiče i plata i drugih naknada radnicima, a za produkciju, takođe, jako malo – od 3.000 do 10.000 KM i mi smo ipak pravili po dvije pa ponekad i tri premijere godišnje. S obzirom da prosječno cijena predstave košta 30.000 KM sve druge novce smo skupljali od sponzora, donacija ili je finansiralo Federalno ministarstvo kulture i sporta ili pomagao Grad Sarajevo, odnosno Ministarstvo kulture kantona Sarajevo ili Vijeće Ministara BiH. Na čemu im velika zahvala jer, inače, ne bismo mogli imati produkciju koju smo imali.
Ko je glavni krivac za ovakvu situaciju?
- Rekao sam na upriličenom performansu ”komemoraciji” da svi putevi odgovornosti vode prema Gradskom vijeću i njegovom bivšem i sadašnjem predsjedniku tj. Muratu Ćoriću i Danijelu Vidoviću kao i gradonačelniku. Zapravo najveću krivicu snosi potpisnik Odluke o ustupanju osnivačkih prava nad Narodnim pozorištem Hercegovačko-neretvanskom kantonu, a to je gdin. Murat Ćorić. Odluka je donesena 28.decembra 2007. godine i nakon dvadeset i jedan mjesec još nije došla na dnevni red Skupštine Kantona. Šta bi bilo da mi predstavu radimo 21 mjesec. Mi se bavimo kreativnim radom pa bi to imalo i te kako opravdanje, a kakav je kreativni rad staviti na dnevni red – usvajanje Osnivačkih prava za Narodno pozorište u Mostaru. S obzirom da toga nije došlo očigledno je da Gradsko vijeće, odnosno njegov predsjednik i gradonačelnik nisu kako treba pripremili teren sa odgovornim ministrima u Vladi Kantona, predsjednikom Vlade i sa zastupnicima u Skupštini nego su jednostrano u želji da nas što prije skinu sa Gradskog proračuna to odradili uoči Nove 2008. godine i to zajedno sa usvajanjem proračuna za 2008. godinu.
Zašto su institucije vlasti dozvolile da do toga dođe, da li mislite da zaista u ovoj zemlji nema novca za kulturu ili je posrijedi nešto drugo?
- Gradsku i Kantonalnu vlast kultura jako malo zanima. Da ih ozbiljno zanima imali bi bar malo radne kulture da to do sada stave na Dnevni red. U kulturi je malo uposlenih ljudi i oni troše vrijeme za kreativni rad te nemaju kad da se bave političkim premetanjem i ne mogu stvoriti kritičnu masu da bi vlast morala popustiti kao što popušta kad ih prosvjeta pritisne. Prosvjetari imaju veću šansu, ne samo što je daleko veći broj korisnika budžeta, nego i zato što je veći problem za društvo kad veliki broj djece ne ide u školu nego kad nema u pozorištu predstava. Novci su uvijek problem i kada ih ima dovoljno i kada nema. Veća gramzivost kod jačih kad ga ima dovoljno, a i veća je škrtost jačih kad ga je nedovoljno. U oba slučaja slabiji strada: u prvom slučaju dobije mrvice, a u drugom mu nema ništa. Tako se desilo sa Narodnim pozorištem. Sa pravednijom raspodjelom imali bismo svi. Mi smo u recesiji bili non stop poslije rata . Bili smo prinuđeni smanjivati plate za 10, 20 posto i to smo svaki put prebrodili, ali sada kad je recesija zakucala i na vrata državnih službenika i namještenika i drugih korisnika proračuna, a s obzirom da nisu spremni da najviše snose krizu idu linijom manjeg otpora i napadaju kulturu u čijim je ustanovama najmanji broj korisnika, a i kulturni su pa neće praviti nerede kao što su drugi spremni.
Simbolično ste održali komemoraciju pozorištu, kako je to prošlo, da li je bilo nekih reakcija?
- ”Komemoracija” je prošla dostojanstveno kao što i priliči kulturnoj ustanovi. Umjesto crvenim tepihom u salu smo ušli preko crnog otrcanog platna i uz svjetlost svijeća na crnoj podlozi po podu vidjele su se ostavljene fotografije, plakate, afiše, kostimi, zahvalnice i priznanja kao simbol šezdesetogodišnjeg rada. Taj performans, zapravo instalaciju osmislio je dr. Salko Pezo, inače akademski slikar i direktor Narodnog pozorišta u mandatu prije moga imenovanja. Bilo je zaista dirljivo slušati velike prijatelje Narodnog pozorišta. Ističem ovom prilikom govor Sulejmana Kupusovića koji je kazao da je bio na mnogim sahranama i dženazama na kojima je ispraćao blisku rodbinu i prijatelje pa nije plakao kao sada. Pa obraćanje Gradimira Gojera, Šemsudina Gegića i karakterisično Hadžije Hadžibajramović glumice i direktorice Narodnog pozorišta u ratu i odmah poslije rata – da neće dozvoliti da se pozorište ugasi sa riječima ”samo preko mene mrtve” – hrabro nema šta.
Da bilo je reakcija. Ljudi zovu iz Amerike i Evrope spremni su da pomognu koliko mogu, ali mi ne trebamo od Pozorišta praviti socijalnu ustanovu, odnosno, ustanovu za sažaljevanje i skupljati milostinju, nego je obaveza osnivača da izdvaja sredstva iz budžeta kojeg pune porezni obveznici, a nije to ni očevina ni djedovina ovih koji su trenutno u prilici da raspoređuju koliko će kome dati.
Šta će se desiti sa zaposlenim u pozorištu? I sta zapravo dalje, da li je ovo zaista kraj Narodnog pozorišta Mostar?
- Zaposleni ostaju i dalje zaposleni, ali bez plata. Imaće nešto pomoći koliko bi dobijali i da su na birou rada, odnosno čekanju posla. Za toliko, za sada ima od ovog kantonalnog granta. I zamislite: imamo obećanje od predsjednika Vlade da se grant za kulturu neće dalje smanjivati. Tu školu smo prošli. Imali smo isto obećanje poslije prvog rebalansa budžeta, pa je ipak došlo do novog smanjenja. Znači bilo je ”obećanje ludom radovanje”. Ali i pored toga nema govora da razmišljamo o kraju Narodnog pozorišta. To je samo jasna, slikovita i posljednja opomena odgovornim da problem moraju ozbiljno shvatiti, jer mi smo profesionlci koji od tog rada živimo, a nismo nikakva dramska sekcija koja se skupila da cirkuza i zabavlja bogate i bahate.
Kakva je ovo poruka drugim kulturnim institucijama u BiH, da li je ovo zapravo pravi pokazatelj na koje grane je dovedena kultura u BiH?
- Da je došlo do ovakvog stanja, poruka je ružna. Mi smo u tome specifični zbog gore navedene Odluke i imali bismo ove probleme i da je u državi blagostanje. Da nema te Odluke, odnosno, da se ne primjenjuje – a još joj vrijeme nije imali bismo smanjenje 10% pa bismo barem igrali reprizne predstave, ako ne bismo mogli napraviti ni jednu premijeru. Za nas je, kad smo već na zakonskom republičkom minimumu, i jedan posto smanjenja mnogo. Da ne zaboravimo gore spomenuti postotak. Sada iznosi 72%. Svakako -crno se crnim piše. Jednako ne valja kao ni – zlatan vez po zlatnoj podlozi.
Da li vidite pozitivan ishod cjelokupne situacije i da li možemo očekivati da će Narodno pozorište Mostar u nekom doglednom periodu ponovo početi sa radom?
- Bez obzira na sve postajem optimističniji nego sam inače bio, a bio sam realni optimista – sada me okolnosti prisiljavaju da budem i ideološki optimista što je, čini mi se, vrednija vrlina. Svakako da očekujem rad Narodnog pozorišta u skoro vrijeme. Imamo na repertoaru relativno dosta predstava koje u svakom momentu možemo uz nekoliko proba vratiti pred publiku.
Dobili ste podršku od mnogih kolega iz svih djelova BiH, koliko vam to trenutno znači i da li bi moglo uticati na pozitivan ishod situacije?
- U svemu ovome tužnom, značajno je istaći – kako se na muci poznaju junaci. Velika podrška kolega iz drugih teatara i država je neizmjerna. Mnogi su došli na lice mjesta, još veći broj poslao telegrame hrabrenja suosjećanja, pisma podrške. Kako čovjek ne bi bio sretan kad pismo podrške pošalje predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić. Kad me telefonom odmah ujutro prije ”komemoracije” zove Federalni ministar kulture i sporta Gavrilo Grahovac i kaže: – Moramo sačuvati pozorište. Napiši zahtjev Federalnom ministarstvu kulture i sporta, potrudiću se da nešto iznađemo da sačuvamo ansambl.
Nije obaveza Federalnog ministarstva da misli o platama uposlenika u Mostaru. Zahvalio sam se ministru Grahovcu, koji je najzaslužniji što betonski ravni dio krova zgrade Narodnog pozorišta u Mostaru površine od preko 500 m2 više ne prokišnjava i što imamo izmijenjen pod na pozornici u površini od 250 m2, a uzgred rečeno, 30 godina nije valjao ništa. Ne zaboravite značaj toga – to su daske koje život znače. Štikle glumica su propadale, sva je sreća da nema slomljenih nogu. Nema dvojbe da će podrška brojnih ljudi pozitivno uticati na rasplet sadašnjeg Gordijevog čvora.
Zijo Mehic, Akademija Scenskih Umjetnosti U Sarajevu
NARODNO POZORIŠTE MOSTAR
UPRAVA POZORIŠTA
DJELATNICI NP MOSTAR
Sarajevo, 05.10.2009.
Poštovani,
U nemogućnosti da prisustvujemo NEVJEROVATNOM, veoma tužnom i potresnom dogananju u Narodnom pozorištu u Mostaru, izražavamo najdublje ogorčenje i zaprepaštenost što aktuelne vlasti grada Mostara,
već dugi niz godina, ne čine NIŠTA da bi se ova najstarija teatarska institucija Hercegovine zaštitila i spasila od propadanja.
Narodno pozorište Mostar je jedan od osnivača Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, i još od 1981. godine, imamo bogatu saradnju i podršku vašeg Pozorišta u umjetničkoj nadgradnji i promociji naših studenata i nastavnika, od kojih su mnogi svoj umjetnički put započeli upravo u mostarskom Narodnom pozorištu.
Apelujemo na sve strukture aktuelne vlasti i širu kulturnu javnost, da učine SVE, kako bi i dalje svjetla vaše pozornice ostala upaljena, a vi uvažene kolege, dostojni svoga rada u svim segmentima Pozorišta.
NASTAVNICI, STUDENTI I UPOSLENICI AKADEMIJE SCENSKIH UMJETNOSTI U SARAJEVU
Opet Šerif Aljić
(Prigodan govor za ”komemoraciju” N. pozorištu)
Poštovane dame i gospodo, drage kolege i prijatelji, uposlenici Narodnog pozorišta u Mostaru, predstavnici medija i cijenjeni gosti!
Osjećam potrebu da se sa ovog mjesta i u ovakvim okolnostima zapitam – NIJE LI OVO ŠTO SE DANAS DOGAĐA SA NARODNIM POZORIŠTEM U MOSTARU SAMO RUŽAN SAN.
Na veliku žalost svih ljubitelja i poklonika teatarske umjetnosti a na još veću SRAMOTU onih u gradskoj vlasti koji su doveli do ovoga danas, radi se o gruboj i sirovoj realnosti.
Umjesto crvenim tepihom, što bi priličilo jubilarnoj 60-toj godišnjici obilježavanja kreativnog rada, ušli smo preko crnog izveščalog platna, prošli smo pored crne podloge na kojoj su (po podu) fotografije, plakate, afiše, kostimi, zahvalnice i priznanja…, što simbolično predstavlja samo djelić svega onoga što je Narodno pozorište u svojoj dugogodišnjoj historiji stvaralo.
TO JE SVOJEVRSNI PERFORMANS I OMAŽ vešestoljetnoj kulturi Mostara, prisjećanje na kulturnu tradiciju koja je bačena pod noge. Svjetlost svijeća nam kazuje kako sve to zavrijeđuje dužno poštovanje.
Teatarska umjetnost govori univerzalnim jezikom, jezikom kojeg razumiju intelektualci, građani prefinjenog odgoja i ponašanja, ukratko: razumiju civilizirani ljudi. Takvi ljudi čuvaju i svoju i tuđu kulturu, dok necivilizirani tuđu kulturu uništavaju, a ni do svoje puno ne drže niti novu razvijaju. I zato, surova činjenica da je Narodno pozorište dovedeno (ne krivicom uposlenih koji recesiju i agoniju trpe cijelo poslijeratno razdoblje) u situaciju da ne može vršiti svoju kulturnu misiju je jedan brutalan NECIVILIZACIJSKI ČIN. To je podmukli udar na civilizaciju, na civilizirane građane i omladinu koja nikad nije izlazeći iz pozorišta imala sukob sa policijom ili izazivala međusobnu masovnu tučnjavu kao što se dešava sa navijačkim sportskim skupinama. Ovdje ne želim umanjiti značaj sporta ali želim istaknuti značaj teatarske civilizirane publike i pozorišnih predstava koje djeluju edukativno i oplemenjuju svaku ličnost.
Potrošeno je na kilograme papira u dopisivanju sa predstavnicima našeg Osnivača – Grada Mostara i upozorenjima o teškoj situaciji – svake vrste i o neophodnosti iznalaženja ozbiljnog rješenja u finansiranju ove Ustanove.
I što smo se više trudili u dokazivanju: da se odnos odgovornih prema Pozorištu treba promijeniti, a u isto vrijeme spremali nove premijere i igrali predstave u, praktično tako lošim uslovima koji se mogu ukratko nazvati –neljudskim, stanje nam se sve više pogoršavalo.
Naprimjer: sredinom 2003. godine, dok je direktor Narodnog pozorišta bio dr. Salko Pezo, Hercegovačko – neretvanski kanton je po tadašnjem svom proračunu, namijenjena sredstva za Pozorište u visini od preko 350.000 KM iznenada i iz ”čista mira” umanjio u sred godine (pazite, nije šala) za 40% (četerdeset posto). 150.000 KM namijenjenih Pozorištu je oduzeto da bi se zadovoljili štrajkači u prosvjeti na čelu sa braćom MILIĆ koji su tražili više izdvajanja novaca na ime toplog obroka i slično. To mi je kasnije rekao bivši resorni ministar prof. Jago Musa.
Sa prestankom postojanja 6 općina u Mostaru, Grad Mostar je preuzeo osnivačka prava kao i finansiranje Narodnog pozorišta i bili smo u redovnom Proračunu Grada do kraja 2007. godine. Situacija se nešto stabilizirala ali nedovoljno. Došlo je do izvjesnog nominalnog povećanja od 10% ali ne i realnog povećanja, jer minimalna plata sa 230 KM (kolika je bila početkom 2003. godine) sada je obavezna u visini od preko 400 KM (Ne treba posebno napominjati da se u Pozorištu stalno kretala u visini zakonskog minimuma). Znači 10 % povećanje a realno 70% umanjenje.
I konačno krajem 2007. (28. decembra) Gradsko vijeće Grada Mostara jednostrano donosi Odluku da se Osnivačka prava nad Narodnim pozorištem ustupaju Hercegovačko-neretvanskom kantonu i da će se Odluka primjenjivati kad se steknu uslovi za to, odnosno, kad Kanton ta prava i prihvati. Kanton niti do danas prava nije prihvatio a Grad svoju Odluku u kojoj jasno piše ”da se neće primjenjivati … ipak PRIMJENJUJE već od aprila 2008. godine.
Finansijsko stanje se pogoršava u Narodnom pozorištu, jer GRANT od Kantona nije dovoljan.
Nesnošljivi problemi nastaju u 2009. godini u kojoj se GRANT od Kantona svakim rebalansom proračuna drastično smanjuje do te mjere da sada za 33 uposlenika iznosi 9.465 KM mjesečno, što je za 72 % manje nego što je od strane Grada (33.395 KM) iznosilo finansiranje na početku (februar) 2008. godine.
Na drugoj strani Narodnog pozorišta nema u Privremenom proračunu Grada, a da bi stvar bila još gora nije nas bilo niti u redovnom Prijedlogu Proračuna za 2009. godinu
Tek nakon istupanja nekih objektivnijih vijećnika na sjednicama Gradskog vijeća da je Narodnom pozorištu učinjena nepravda, pojavio se i najnoviji Prijedlog Proračuna u kome se predviđa za Narodno pozorište iznos od 150.000 KM godišnje, računajući valjda da će isto toliko još, u obliku granta, izdvojiti i Kanton. Što je ukupno manje za skoro 20% u odnosu na 2002. godinu ili 30% manje nego u 2007. i 2008. godini. Realno umanjenje koje se nudi ( uzimajući u obzir minimalne plate) je preko 50%. Rezultat – Pozorište, opet, ne može nastaviti sa radom.
Dakle svi putevi odgovornosti vode prema Gradskom vijeću Grada Mostara i njegovom bivšem (Muratu Ćoriću) i sadašnjem (Danijelu Vidoviću) predsjedniku kao i Gradonačelniku Mostara.
Trudili smo se da se koliko–toliko osiguraju normalniji uslovi za rad tražeći finansijere za sjedišta u sali , za obnovu objekta – Magacina dekora, za obnovu glumačkih kabina ali sve je to išlo teško i na kapaljku. Jedino za pohvalu je ispunjeno obećanje g-dina Gavrila Grahovca Federalnog ministra kulture i sporta da krov neće prokišnjavati. I zaista Federalno ministarstvo je finansiralo hidroizolaciju ravnog dijela krova zgrade. I bitno je reći da je od istog ministarstva finansirana i promjena poda scene koji je već trideset godina bio u lošem stanju.
Maksimalno je izvršena racionalizacija uposlenih po službama: služba drame, služba tehnike i služba zajedničkih poslova. Postojećem stanju od pola uposlenih, u odnosu koliko je bilo prije rata, prilagođeni svi potrebni pravilnici, Upravni odbor redovno zasjeda i donosi potrebne Odluke. Grad kao Osnivač dao je saglasnost za izbor direktora i saglasnost za popunu članovima Upravnog odbora.
Mi smo spremni za rad ali kao Ustanova od posebnog društvenog interesa i Ustanova koja ne ostvaruje profit (ali isto tako i Ustanova koja nije jednonacionalna nego svih naroda i građana Grada Mostara, što se često u stranačkim dogovorima zanemaruje, pa nas se neopravdano svrstava na jednu – Bošnjačku stranu ) mora biti adekvatno finansirana kako je to svugdje u svijetu i u siromašnim i u bogatim državama. ( Novac u Gradskom Proračunu nije ničija djedovina nego poreznih obveznika… i treba biti pravedno raspoređen…)
Dosta bi nam trebalo i prostora i vremena da, makar i ukratko, nabrojimo sve aktivnosti u 60 godina života ove kulturne Ustanove.
Preko 400 premijera – dijela domaće i svjetske dramske literature.
Preko 12.000 repriznih predstava gledalo je preko 150.000 posjetitelja.
Izvođena su djela od preko 200 različitih autora.
Režiralo preko 100 reditelja, od kojih su mnogi vrhunski: Dmitar Kjostarov, Hugo Klajn, Georgij Paro, Branko Pleša, Kosta Spaić, Ahmed Obradović, Sulejman Kupusović, Jovica Pavić, Milos Lazin, Branko Brezovac, Rahim Burhan, Ljubiša Georgijevski, Ivica Kunčević, Josip Lešić, Jovan Ristić … da pamet stane od velikih imena.
U Pozorištu igralo na stotine ( preko 400) izvanrednih glumaca.
Radilo 6 dramaturga. Preko 60 scenografa. Preko 70 kostimografa. Bilo angažirano oko 50 kompozitora, preko 20 lektora, 7 diregenata, oko 20 koreografa, deset vlasuljara, 7 maskera, deset inspicijenata, 8 frizera, 15 majstora svjetla, 12 krojača, 9 stolara, 10 majstora pozornice, 7 slikara izvođača, 8 rekvizitera preko 50 dekoratera. Svi su oni dali svoj ogromni entuzijazam i doprinos za kvalitet predstava.
Pozorište je gostovalo širom bivše Jugoslavije i u Evropi. (Njemačka, Turska, Poljska, Italija)
Osvajane, kako pojedinačne tako i kolektivne nagrade u Brčkom u Jajcu, na Sterijinom pozorju u novom Sadu, Mess-u u Sarajevu, Bitefu u Beogradu, Danima Satire u Zagrebu, Marulićevim danima u Splitu, Joakim festu u Kragujevcu, Ohridsko ljeto u Makedoniji, Reklighausenu u Njemačkoj, Festivalu glumca u Crnoj Gori… i t.d.
Poslije pročitanih mnogih telegrama podrške Narodnom pozorištu i obraćanja naših gostiju, od kojih su mnogi ugradili i dio svoga stvaralaštva u ovo Pozorište, obratiće se glumac i umjetnički rukovodilac Narodnog pozorišta Saša Oručević, te glumac i član Upravnog odbora Jasmin Krpo, a poslije ćemo svi zajedno (sa ansamblom /uposlenicima/ Narodnog pozorišta koji će u međuvremenu popeti ovdje na scenu) izaći iz Zgrade i simbolički PRIVREMENO zaključati Pozorište. I , duboko se nadamo da će ta privremenost trajati što kraće.
