Odkad se otključao genetski kod, nauka je dobila novi polet, posebno u psihologiji. Naucnici polako ali sigurno prodiru u tajne ljudske psihe i ponasanja. Dva naucnika – Bernard Crespi, biolog sa Simon Frazer Univerziteta u Kanadi, Christopher Badcock, sociolog sa Londonske skole za ekonomiju, od kojih ni jedan ne radi na polju genetike ponasanja – su objavili niz clanaka u kojima su iznijeli novu teoriju.
Teorija je rezultat posmatranja i kreativnog tumacenja najnovijih genetskih otkrica ove dvojice naucnika. I mada ce se ta teorija vjerovatno pokazati nepotpuna i u nekim dijelovima pogresna, misljenje je da su ideje u njoj objavljene dovoljno mocne da bi mogle promijeniti nacin na koji se gleda na mentalna oboljenja kao sto su sizofrenija ili autizam.
Genetika se malo zapetljala u zadnje vrijeme u pokusajima da nadje genetske greske koje uzrokuju poremecaje u mozgu. Ova nova teorija je dala psihijatriji radni prostor koji nije zapamcen od Frojda.
ORIGINAL “TEORIJA TRUDNOCE”
U skoli su nas ucili da je gen, gen i dva ista gena imaju istu funkciju bez obzira da li su naslijedjena od oca ili majke. Ta pojednostavljena teorija se pokazala netacnom. Kako ce geni da se ponasaju ipak zavisi od toga da li poticu od oca ili majke.
Razlog je taj sto svi geni nisu aktivni u nasim celijama. Neki od njih se mogu “iskljuciti” ili utisati. Kad se celija podijeli da napravi novu kopiju svog DNA, specijalni enzimi zamagle pojedina mjesta na genu. To zamagljivanje uzrokuje problem za celiju koja nije u stanju da cita i prepozna gen sto onemogucava stvaranje odgovarajucih proteina. Ponekad su zamagljenja prisutna na svim kopijama samo jednog od roditelja, dok se geni drugog roditelja slobodno razvijaju.
To zamagljivanje ili “ucutkivanje” gena jednog roditelja se zove “gene imprinting” i vezan je za nase zdravlje. Ukoliko se geni oba roditelja ne “ucitaju” i spoje u jedan, umjesto jednog ispravnog stvaraju se dva neispravna gena sto znaci da ce celije praviti duplo vise kopija istog proteina.
Odgovor na pitanje zasto se tako nesto desava je dao David Haig sa Harvardskog Univerziteta. Gene imprinting je rezultat evolucijske borbe izmedju oceva i majki za reproduktivnom dominacijom. Priroda daje prednost genima koji prave vise kopija sebe samih. Majcini i ocevi geni se pritom sluze razlicitim strategijama koje su potpuno razlicite.
Milionima godina majke investiraju najveci dio svog vremena i energije u djecu. To pocinje vec u stomaku gdje majka hrani fetus. Evolucijska racunica ide ovako: ako majka ulozi previse u jedno dijete, to moze ugroziti drugu potencijalnu djecu ili zivot i zdravlje same majke. Najuspjesnija solucija, s bioloske tacke gledista je da majka ulozi dosta ali ne previse u jedno dijete.
Ocevi geni ne moraju da se brinu za takve stvari sto rezultira u potpuno drugacijoj evolucijskoj strategiji. iz oceve perspektive, dijete treba da uzima maksimalno od majke da bi bilo sto jace i zdravije i na taj nacin obezbijedi prenes ocevih gena.
U materici se dakle vodi rat za genetsku dominaciju. U intersesu samoodrzanja majka moze da stavi ogranicenje na halapljive, parazitske gene oca i ogranici rast bebe. Ona isto tako moze da deaktivira svoje vlastite gene u korist bebe, koja u takvim slucajevima cesto bude do 50% teza od normalnog. Ova teorija jos uvijek izaziva neslaganja nekih naucnika, ali se dokazi za njenu tacnost nagomilavaju.
Ono sto je posebno interesantno kad govorimo o “genes imprinting” je uloga koju taj proces ostavlja na razvoj mozga.
NOVA TEORIJA O MENTALNIM POSLJEDICAMA GENETSKOG RATA
Ideja sama po sebi nije komplikovana i dosta je siroka. Dr. Crespi i Dr. Bernard upucuju na mogucnost da evolucijski rat izmedju gena koji poticu od oca i onih koji poticu od majke moze poremetiti razvoj mozga bebe na dva nacina. Ukoliko ocevi geni pobijede, poremecaj ide u pravcu autizma, fascinacije sa predmetima, sablonima, mehanikom i to sve sa umanjenom sposobnoscu za stvaranjem uspjesnih medjuljudskih odnosa.
Ukoliko majcini geni pretegnu, onda se poremecaj pokaze u vidu psihoze, preosjetljivosti i nestabilnosti. To po ovoj teoriji moze kasnije da dovede do sizofrenije, bajpolarnosti i depresije.
Predominacija muskih gena izaziva extremne promijene koje se manifestiraju kroz oboljenjekoje se zove Sindrom Angelman ili “vesele marionete”. Dijete s tim sindromom prakticno lebdi, ima problema s komunikacijom i zahtjeva stalnu paznju.
Predominacija majcinih gena izaziva promijene koje su na suprotnoj strani spektra i zove se Prader-Willi Sindrom. Dijete sa ovim sindromom je mirno i nezahtjevno.
Kad nadjes gen koji je povezan s autizmom, gledaj u taj isti gen i naci ces vezu s sizofrenijom. Klasican Jing i Jang.
Dr. Badcock je taj koji je primjetio da problemi kao nesposobnost gledanja ljudima u oci koji je karakteristican za autizam je susta suprotnost vjerovanju jednog sizofrenicara da ga neko gleda. Dok su djeca s autizmom nesposobna da citaju tudje misli i osjecaje, dotle sizofrenicar vidi skrivene misli i namjere na sve strane.
Sizofrenicari su grandiozni, misle o sebi da su Napoleoni i svemoguci, autisticari pricaju o sebi u trecem licu.
Nova teorija nije u stanju da objasni varijante kao recimo totalni nedostatak emocija kod nekih sizofrenicara, i sama po sebi nije dovoljna. Vrijednost ove teorije dakle nije u njenoj tacnosti vec u njenoj originalnosti koja otvara novi pogled na mentalnu genetiku. Gen ne nosi samo bioloski zig roditelja vec i njegovo zivotno iskustvo.
STA JE S NAMA OSTALIMA
Teorije gore opisane se bave problemima. Pitanje se postavlja, sta je s nama “normalnima”. kako nama te teorije pomazu? Po Crespi i Badcocku (a ja se u potpunosti slazem) rat gena ima svoj zig na svima nama. mada nas vecina spada u “normalu” svi smo obiljezeni.
Onaj isti konflikt koji izaziva autizam kao jedan i sizofreniju kao drugi extrem, i nas preteze bilo na mama-mozak ili na tata-mozak stranu.
{ 5 comments… read them below or add one }
Ja ovdje vidim još jedan problem koji treba bolje sagledati i gdje se otvaraju prostori za promišljanje budućeg vremena, vremena koje bi trebalo donijeti iskustva koja bi geni trebali prenijeti a kojih nema. Odnosno, nije li nam budućnost zaista “predviđena” jer geni donose nešto što roditelji nisu imali u svom iskustvu, a što nije plod iskustva prethodnih generacija već baš onih kvaliteta koja će se kod roditelja javiti mnogo kasnije, nakon djetetovog rođenja. To bi bilo nešto kao “iskustvo budućnosti”. O ovome govorim zato što su filozofi, pjesnici, biokemičari i astrofizičari uočili na pojedinim pojavama, a najbolje po mom sudu objasnio belgijski biokemičar Bernard de Duve, na čijem sam Institutu imao sreću raditi, u svojoj knjizi “Prašina života”, a odgovarajući na pitanje o postojanju Boga. Dakle, on je rekao ovako:”Ne mogu dati ni potvrdan ni odrečan odgovor, ali cjelokupno moje znanstveno iskustvo mi potvrđuje da gdje god ljudski um zadre, u što god uroni, iza toga nađe zakon koji postoji prije te stvari.”
Zapanjujuce je kako sva ova nova otkrica na neki nacin ogranicavaju ono sto mi zovemo “slobodnom voljom”.
Stari ljudi kazu da nam je “sudbina ispisana na celu”, sto zvuci fatalisticno i neprimamljivo. Nas ego nam kaze da smo mi i samo mi ti koji odredjuju ko smo.
Pitanje je: Koliko mi stvarno vladamo svojom sudbinom?
Sile evolucije ili bozije sile ako hoces, svojom mocnom rukom upravljaju brodom nasih individualnih i kolektivnih zivota. Mi drzimo kormilo doduse i imamo mogucnost da izberemo stazu koja neminovno vodi ka istom, vec predodredjenom cilju. Ako upravljamo tamo gdje treba, napredujemo. Ako pokusamo silom da mijenjamo put, propadamo.
Ispiteivanja na jednojajcanim blizancima su pokazala da je i religioznost nasljedna tako sto je ili upisana ili izostavljena u genetskom kodu pojedinaca. Kako vidimo iz ovog clanka, borba za buducnost i dominaciju jednih gena nad drugima je konstantna i pocinje samim zacecem novog organizma u majcinoj utrobi.
Slobodna volja ili ne, prostor je sirom otvoren za diskusiju.
Dosta interesantna razmisljanja. Vracaju me u period kada sam i sam pokusavao kao defektolog, objasniti si neke pojave. Naime, jos prije desetak godina, uocio sam da su najzdravija djeca koja ne lice mnogo ni na jednog od roditelja, odnosno da je najvise problema tamo gdje muska djeca jako lice na oceve a zenska na majke..
veoma interesantan istraživački rad i način definiranja života i genetike i njihove povezanosti.
zanima me jeli moguće da ovaj rat očevih i majčinih gena bude intenziviniji ili predominantniji, u koris jednog od roditelja, ukoliko su djeca rođena bez ljubavi i birge roditelja?
U Theatlantic.com je izasao clanak koji objasnjava kako uistinu razvoj zavisi od gena ali kako ce se genetski uticaji odraziti na zivot je odredjen ulogom roditelja i okoline u kojoj dijete raste.
Mene je clanak odusevio tako da sam ga prevela kako sam najbolje znala u cijelini. Nalazi se na ovom linku http://bosancionline.com/teorija-uspjeha/
i podugacak je ali veoma interesantan bar meni.
Roditeljska ljubav je kljuc uspjeha u zivotu. Geni imaju jaku ulogu ali okolina u kojoj odrastamo jos vecu. To je moje razumjevanje clanka. Bilo bi interesantno cuti sta drugi o tome misle…