Dođite, dođite, gdje god da ste.
Lutalice, vjernici, ljubitelji života.
Ko god da ste.
Naš nije karavan beznađa.
Dođite, čak i ako ste prekršili zadatu riječ
po stoti put.
Dođite opet, dođite, dođite.
Jalal al-Din (Dželaludin Rumi (1207-1273) se s pravom smatra jednim od najvećih pjesnika u ljuskoj istoriji. Donedavno je ovaj pjesnik bio prakticno nepoznat na zapadu, tako da je njegova popularnost novi fenomen. Na istoku pak (od Balkana do Indije) on je već vjekovima ikonska ličnost. Mada je Rumi sada mnogo poznatiji na zapadu, ipak je razumjevanje njegove poezije slabo.
Rumi je poznat kao poet ljubavi. To za savremeni svijet zvuči kao nešto što je strano istoriji Islama. Kad stavimo Rumija u vrijeme u kojem je zivio i radio, onda tek vidimo da je njegova poezija oslikavala tadašnju kulturu. Ono što je Rumi uspio da uradi i čime je stekao viječnu slavu je brzina kojom je prodirao u srž stvari. U svom uvodu u Mathnawi, Rumi objasnjava “srž od srži od srži religije” što je Islam koji se može naći samo u Kuranu i u Muhamedu AS.
Kao sve vjerske knjige, Kuran je pisan mističnim i simboličnim jezikom đto ga izlaže svakoj vrsti interpretacije. Mada Kuran ne spominje ljubav često u svom tekstu (oko 100 puta) ta rijetka spominjanja su klice iz kojih je iznikla izdašna literatura o bliskoj vezi između Boga i ljudske duše.
U svojim pisanjima, autori ponekad citiraju riječi koje je Bog navodno uputio Davidu. Tipičan primjer je kad Bog kaže, “O Davide, ko god kaže da me voli je lažov ako kad noć padne ode da spava bez mene. Zar zaljubljeni ne žude da budu sami sa svojim voljenim” (loš slobodan prevod). Jedan od tih razgovora je s vremenom postao važan dio Sufizma. David pita Boga zašto je stvorio kosmos. Bog odgovara, “Bio sam Sakriveno Blago koje je htjelo da bude poznato, zato sam stvorio bića koja će me znati”.
Ovakve izjave ili izreke ili kako god hoćete da ih nazovete, oslikavaju ljubav u njenoj osnovnoj biti. Bog je apsolutno jedinstvo, on je bezgraničan, milostiv, simpatetičan i pun ljubavi. Povrh svega “Bog je lijep”, i po Poslaniku “on voli ljepotu”. Kad Bog voli, on uvijek voli ljepotu. Božija ljepota je “Skriveno Blago”, jer druga ljepota ne postoji. Njegova ljubav prema ljepoti je stvorila kosmos, koji se ukratko moze opisati kao “sve osim Boga”. Bog je ispunio kosmos ljepotom tako da i drugi mogu da sudjeluju u radosti voljenja.
Planine i okeani, lavovi i orlovi, bez obzira na svoju ljepotu, nisu u stanju da prepoznaju ljepotu u drugima. Da bi prepoznali ljepotu, moraju imati sposobnost da vide Skriveno Blago. Tu sposobnost je Bog dao samo ljudima koje je stvorio u svom obliku. Kuran kaže, “On vas je oblikovao, i dao vam lijep oblik”(40:64). Bog voli ljudska bića zbog njihove ljepote i sposobnosti da prepoznaju ljepotu Boga. Bog zauzvrat traži da mu se ta ljubav uzvrati.
Ljudska uloga u kreaciji je da prepoznaju boga, da ga vole kako zaslužuje, i da njegovu ljubav i ljepotu šire svijetom.
Ova antropologija je podloga većine dijela iz islamske literature koja je posebno jasno izražena u Rumijevoj poeziji. Po islamskoj teologiji, Bog nije stvorio svijet da bi se samo s vremena na vrijeme umiješao (vjerovanje u deizmu). Naprotiv, on neprekidno stvara, kroz vjecnu iskru Skrivenog Blaga. Božija želja da ga spoznamo je uvijek prisutna u svijetu i našim životima, dajući bezgraničan izvor energije svim stvarima.
Rumi opisuje ulogu Boga u ljudskim životima kao –glad, žeđ, čežnju, potrebu, strast, vatru, žar. Kao mnogi drugi, on poistovijećuje ljubav sa “siromaštvom” koje se spominje u suri (35:15)”O ljudi, vi ste siromašni u odnosu na Boga, a Bog je bogat i vrijedan hvale”. Ljubav je praznina u našim srcima koju mi sami ne možemo popuniti, jer uvijek žudi za beskonačnim bogatstvom Skrivenog Blaga.
Nekad davno, kaže Rumi, mi smo bili ribe u okeanu, nesvjesni vode oko nas i samih sebe. Okean je želio da ga budemo svjesni pa nas zato izbaci na suhu zemlju. Mi se koprcamo sad za jednom stvari sad za drugom stvari, tražeći okean i sreću koju smo s njom izgubili.
Je li okean kriv za našu patnju? Naravno da je kriv, on nas je ovdje stavio. Ali što se više mučimo, to ćemo jače voljeti ljepotu tog istog okeana kad nas jednog dana pozove natrag.
Original na kome je ovaj post zasnovan se nalazi na huffingtonpost.com. Autor je William C. Chittick, Ph.D.Professor of Religious Studies, Department of Asian and Asian American Studies, State University of New York, Stony Brook
