“S kim si takav si” je fraza koju ste sigurno čuli. Neki je odbijaju kao predrasudu, dok drugi tvrde da znaju iz iskustva njenu tačnost mada je ne mogu dokazati. Negatori tvrde da imaju slobodnu volju i da drugi ni u kom slučaju nemaju uticaja na njih. Ostali znaju mada šute o tome da su njihove akcije rezultat reakcije na ponašanje ljudi oko njih. Sociolozi su se pozabavili tom tematikom i ispod je članak preuzet iz NY Timesa koji se bavi tom temom.
Sociolozi i filozofi vec decenijama sumljaju da bi ponašanje moglo da bude ” zarazno”. 1930-ih je Austrijski sociolog Jacob Moreno počeo da pravi “sociograme”, male mape o ljudima s posla u koje je stavljao podatke o njihovim poznanicima i prijateljima. Zapazio je da su razlike bile velike među pojedincima. Neki su bili socijalne “zvijezde”, ljudi koje je svak želio da ima kao prijatelja dok su neki bili praktišno bez prijatelja “isolates”.
Izmedju 1940 do 1950, sociolozi su poceli da istražuju kako socijalne grupe utiču na ponašanje pojedinca. Jedan od prvih koji je radio na tom polju je Paul Lazarsfeld sa Columbia Univerziteta koji je istraživao zašto neki proizvodi postaju popularni. Njegova istraživanja su pokazala da popularni proizvodi postaju popularni tako što prvo budu prihvaćeni putem reklama od strane ljudi koji imaju dosta prijatelja koji potom preporuče proizvod svim svojim prijateljima. Nakon što je ta naučna teorija objavljena, kompanije su počele da koriste filmske i sportske zvijezde u reklamama “buzz marketing“.
U godinama između 1980 i 1990 kad je štetnost pušenja postala očigledna, medicinsko osoblje u USA je počelo da skuplja podatke o omladini nebi li saznali kako je tačno svaki od njih počeo da puši. Ta istraživanja su uvela riječ “contagion” ili zaraza u moderni žargon zahvaljujuci djelimično i knjizi Malkolma Gladwella “Tipping Point”. Socijalne promjene se sasvim normalno označavaju kao epidemija (kao recimo “epidemija debljanja”) i sve češće se neki ljudi nazivaju “superconnectors” . To su ljudi koji su tako dobro povezani i toliko uticajni da oni sami samcati mogu da uzrokuju promijene cijelog društva .
Naučnici nikad nisu uspjeli da pokažu na konkretnom primjeru kako ti zarazni uticaji koje ljudi prenose jedni na druge tačno funkcionišu. Ni jedna od tih naučnih istraživanja nije posmatrala socijalnu zarazu u akciji. Njihovi zaključci su uglavnom bili rezultat nekih drugih istraživanja i na grupama koje su bile relativno male. Teorija je prihvaćena bez pravog objašnjenja tako da su mnoga pitanja ostala neodgovorena. Da li su “superconnectors” stvarno toliko utjecajni kako se vjeruje? Koliko dugo neko treba da bude izložen nekom ponašanju prije nego postane zaražen. Da li zaraza utiče samo na bliske prijatelje ili se može širiti dalje?
Ta pitanja su navela sociologe da počnu da traže odgovore direktnim istraživanjima. 2000-e je napravljeno jedno takvo konkretno naučno ispitivanje u studentskom domu Dartmouth Univerziteta. Naučnik sociolog Bruce Sacerdote je pronašao dokaze da studenti mogu da zaraze jedni druge dobrim i lošim navikama. Tako su naprimjer cimeri sa dobrim ocjenama znali da utiču pozitivno na lošije studente i obratno.
Princeton Univerzitet je svojim istraživanjima iz 2006 pronašao da je trudnoća zarazna. Ukoliko neko u krugu prijatelja ima bebu, onda je 15 posto veća vjerovatnoća da ćete i vi imati jednu u roku od dvije godine.
Nicholas Christakis se odlučio da napravi malo obimnije istraživanje na tu temu u 2000-oj nakon iskustva sa liječenjem smrtno bolesnih ljudi u radničkom dijelu Čikaga. Christakis je doktor medicine i sociolog s Harvarda koji je postao poznat kao čovjek koji je istraživao “Udovički efekat” poznatu pojavu kad nakon smrti muža ili žene udovac ili udovica ubrzo umru i sami.
Jedan od pacijenata koje je Cristakis posjećivao je bila žena koja je živjela sa kćerkom koja se o njoj brinula. Kćerka je bila veoma iscrpljena boreći se s majkom koja je patila od staračke senilnosti; kćerkin muž je počeo da oboljeva od stresa koji je njegova zena pokazivala. Jedne noći nakon posjete toj familiji, Cristakis je dobio telefonski poziv od zetovog prijatelja koji je objasnio da je bolest u toj prijateljskoj familiji počela da utiče i na njega i da mu treba pomoć.
Bolest majke u jednoj familiji je zarazila ljude preko “tri stepena razdvojenosti”; prvo kćerku, pa zeta, pa zetovog prijatelja. Christakis je počeo da razmišlja o istraživanju ovog fenomena.
U 2002-oj Cristakis upoznaje James Fowlera, studenta na Harvardu koji je radio na diplomskom Političkih nauka. Fowler je istraživao uticaj grupe na spremnost ljudi da glasa na izborima. Pošto su interesi ove dvojice naučnika bili u istoj kategoriji, odlučili su da rade zajednički.
Prvo su zatražili 25 miliona dolara od Nacionalnog Instituta za zdravlje da bi mogli da prate 31,000 odraslih ljudi, šest godina. Ovi im nisu htjeli dati novac bez neke vrste preliminarnih dokaza da socijalna zaraza uopšte postoji. Mada su mnoga istraživanja vec postojala, ni jedno nije skupljalo podatke o socijalnoj zarazi. Christakis i Fowler su se dali na zadatak da nađu kakav, bilo kakav dokaz.
Jednu po jednu grupu istraživanja su razmatrali i odbacili kao nezadovoljavajuću. Polako su počeli da gube nadu da će naći išta korisno. Napokon su nabasali na Framingham istrazivanja o srčanim bolestima. Ovo istraživanje je izgledala obećavajuće. Počelo je prije 50 godina, prati preko 15,000 ljudi….problem je bio kako iskoristiti ta istraživanja na području socijalnih veza?
Cristakis je posjetio Farmingham i u jednom momentu je upitao jednu ženu asistenta da mu objasni kako uspjevaju da prate 15,000 ljudi, šta se dešava kad se ljudi odsele i promijene adresu, kako ih nađu? Žena koju su to pitali je ispod stola izvadila zeleni komad papira koji je korišten kao formular za skupljanje podataka kao što su ime supružnika, djece, adrese, radna mjesta, prijatelje i slično. Hiljade i hiljade tih papira su sadržali podatke koje su mogli da iskoriste. Ručno su mogli da naprave liste ljudi koji su poznavali jedni druge unazad 50 godina.
Sledećih par godina Christakis i Fowler su radili na tim zelenim papirima. Kad su završili imali su mapu koja im je pokazivala kako su 5,124 ljudi bili povezani jedni s drugima prateći mrežu od 53,228 veza između prijatelja, familije i radnih kolega.
Kad su to uradili počeli su da analiziraju sakupljene podatke počevši sa praćenjem ljudi koji su patili od prekomjerne debljine sto je poznato kao veliki problem u USA. Željeli su da znaju kad su pojedinci počeli da se debljaju i kako. Uskoro su napravili animirani dijagram cijele grupe na kojoj je svaki pojedinac bio tačka na kompjuterskom ekranu koja je bila manja ili veca u zavisnosti od porasta ili smanjenja kilaže u periodu od 32 godine počevši sa 1971 do 2003.
Rezultat je pokazao nesto sto je bilo veoma interesantno. Ljudi se nisu debljali samo tako već su se debljali u grupama. Jedne grupe su se debljale dok su druge mršale ili ostajale vitke.
Socijalni uticaj se pokazao veoma moćnim. Kad bi jedan stanovnik Framinghama nabacio pretjeranu kilazu, njegovi prijatelji su u 57% slučajeva postajali debelima. Posebno zapanjujuće se pokazalo da efekat nije ostajao u krugu prijatelja. Prijatelji debelih prijatelja koji nisu dobili na kilaži su postajali pretjerano debeli u 20 posto slučajeva češće nego oni koji nisu imali nikakve veze sa debelima. Prijatelji prijatelja koji su prijatelji debele osobe i koji nisu dobili kile viška su 10 posto češće postajali debeli.
“Ljudi su povezani, i njihovo zdravlje je povezano” zaključak je koji su donijeli Christakis i Fowler u naučnom radu objavljenom u Julu 2007 u New England Journal of Medicine. Ovo je bio prvi naučni rad ikad objavljen u ovom prestižnom medicinskom žurnalu na temu socijalnih veza i njihovog utjecaja na zdravlje. Čak i kad ne poznajete ljude lično, prijatelj muža vase prijateljice može vas napraviti debelim. Momak prijateljice vaše sestre može vas učiniti mršavim.
Pretjerana debljina je bila samo pocetak istraživanja ove dvojice naučnika. Nastavak rada na sakupljenim podacima je rezultirao u pronalaženju sve vise primjera zaraznog ponašanja. Pušenje se pokazalo zaraznim. Tako ako vas prijatelj počne da puši to će značiti 36% veću vjerovatnoću da ćete i vi početi da pušite, i ako tri stepena udaljen prijatelj (prijatelj, prijatelja vaseg prijatelja) počne da puši, vjerovatnoća da ćete i vi početi da pušite je 11 procenata veća.
Alkoholizam se širi putem socijalnih veza kao i usamljenost. I u svakom od tih primjera zaraza se širi po 3 stepena u dubinu pravilu dok ne izgubi utjecaj. Novi naučni naziv za ovo otkriće je “three degrees influence” u prevodu “tri stepena epidemije”: Mi smo vezani ne samo za ljude koji su oko nas već i uz one koji su u istoj mreži a za koje nikad nismo čuli.
Novinari koji su intervjuisali Christakisa i Fowlera su primjetili da su njih dvojica živi primjerci vlastite teorije. Na isti način su upadali drugima u riječ svojim komentarima. Od dana kad su objavili rezultate svojih istraživanja, njih dvojica su postali poprilično poznati i kontraverzijalni. Komičari i ostali su počeli da nude naučne “razloge” zašto se trebaju izbjegavati predebeli prijatelji ili prijatelji koji imaju prijatelja koji imaju predebele prijatelje…
Sve svjetske novinske agencije su objavile teoriju o debljini kao zarazi na naslovnim stranama i tako doprli do najzadnjeg kutka moderne svijesti čak i onih koje nauka baš i ne tangira. Fowler priznaje da su njegova otkrića utjecala na njega samoga da izgubi par kilograma. Isto tako, prije nego pođe kući s posla, pokušava da sluša muziku koja će mu poboljšati raspolozenje tako da je veseo kad sretne ženu i sina jer je svjestan da njegovo raspoloženje ne utiče samo na njegovo dijete već i na majku prijatelje njegovog djeteta.
Kontraverzija počinje sa pitanjem: Kako je moguće da se pretjerana debljina ili veselje mogu da prenose na takav način? Ako prijatelji koji znaju jedan drugoga utiču jedan na drugoga pa počnu obojica da puše je razumljivo. Ukoliko većina ljudi u vašoj okolini puše, pritisak će biti i na vama da pušite ili ako većina ne puši to će uticati na vas da i vi prestanete.
Ali kako se moze na isti način posmatrati nešto kao debljina ili sreća? Ko to još tjera ljude da jedu da bi se ugojili (mozda u Bosni) ili ko se usuđuje da ljudima sugerira da budu sretni ili nesretni? Christakis i Fowler smatraju da se ti takvu uticaji komuniciraju podsvjesnim signalima koje okolina prihvati kao znak normalnosti. Ako recimo ljudi u nasoj okolini jedu ogromne količine hrane onda ćemo mi prihvatiti da su velike porcije normalne.
Ukoliko je većina ljudi oko nas predebela, naša mentalna slika o normalnoj težini ce da se promijeni tako da naših par kilograma viška neće više izgledati kao višak već normala po usporedbi. Podsvijest posebno utiče na znakove raspoloženja kao što je sreća, što utiče na neurone u mozgu koji djeluju kao ogledalo ”mirror neurons” i kopiraju ono što vidimo na licima ljudi oko nas. Poznato je da samo gledanje slika nasmijanih ljudi može popraviti raspoloženje.
Ljudske emocije su kao stampedo. Niko ne pita kravu koja galopira u stadu što ide lijevo, cijelo stado ide lijevo. Na isti način ljudi su u grupama veseli ili tužni; možda i ne znaju jedni druge ali im se raspoloženje mijenja ne pojedinačno već kao grupi.
Podsvjesna priroda emocionalnog reflektiranja može da objasni jedno od najinteresantnijih rezultata ove naučne teorije: Ukoliko želite da budete sretni, najvažnije je da imate dosta prijatelja. Obično, većina ljudi ima malu grupu ljudi s kojima se druži i koje poznaje oduvijek. Christakis i Fowler su međutim našli da su najsretniji ljudi u Framinghamu bili oni sa najviše prijatelja i poznanika iako te veze nisu uvijek bile duboke.
Razlog za sreću po ovoj teoriji je taj da sreća nije rezultat samo dugih razgovora s ljudima koje poznajete i kojima vjerujete. Da bi bili sretni potrebne su vam i dnevne doze malih momenata zarazne radosti. Ukoliko često viđate druge da se smiju – kod kuće, na ulici, na poslu, u kafiću – i vaše raspoloženje ce reflektirati te momente.
Rizik koji dolazi sa velikim krugom prijatelja je ta da neki od njih mogu da budu u lošem raspolozenju u na taj način negativno utiču na vas. Christakis i Fowler su izračunali da svako dobro raspoloženo lice podiže vaše raspoloženje 9 procenata dok vas svako loše raspolozeno vuce dole 7 procenata. Teoretski i praktično, što imate više prijatelja u boljoj ste matematickoj poziciji da budete dobro raspoloženi.
Farmingham istraživanje je takođe našlo da se različita zarazna ponašanja šire različito. Tako na primjer, sreća ne utiče na radne kolege ali utiče na prijatelje. Navika pušenja se prenosi na radnom mjestu: ukoliko jedna osoba koja radi s vama prestane da puši, kolege imaju 34 procenta veću šansu da uspješno prestanu da puše i oni sami.
Radno mjesto ima svoje posebne karakteristike sto objašnjava ove uticaje. Na radnom mjestu pušaci zajedno puše i na taj način stvaraju neku vrstu prijateljstva i veze. Ukoliko samo jedna osoba puši, to postaje neprijatno jer navika postaje pečat ukoliko samo jedna osoba izlazi iz kancelarije da zapali . S druge strane sreća je problematicna. Radne kolege su suradnici i konkurencija. Ukoliko jedna osoba dobije povišicu plate ili unapređenje, ta osoba će biti sretna ali će drugi možda biti zavidni.
Pretjerana debljina ima drugu specijalnu karakteristiku. Bračni drugovi manje uticu jedni na druge po pitanj debljine od prijatelja. Muškarac čiji prijatelj postane predebeo ima 50 posto više šanse da postane i sam predebeo. Ali ako mu žena postane predebela onda se njegov rizik poveca samo za 37 procenata. Razlog je taj što se po pitanju izgleda ljudi porede s ljudima istog pola. Prijatelji suprotnog pola nemaju nikakvog uticaja na debljinu kao i braća na sestre.
Alkoholizam ima drugaciju vrstu spolnog uticaja. Žena alkoholičar daleko više utiče na navike konzumiranja alkohola nego muškarci. To je zato što žene obicno ne piju pa kad jedna počne onda to šalje signal u društvu da je piće normalno.
Najveću reakciju na Christakisovu i Fowlerovu teoriju izaziva tvrdnja da zarazne navike preskaču veze – kad prijatelj nije zaražen ali njegov prijatelj jeste. To je teško prihvatljiva teorija koju oni objašnjavaju ovako. Recimo, prijatelj debele osobe ili alkoholičara ne dozvoli sebi da se udeblja ili propije ali pokupi signale po kojima pretjerana debljina i alkoholizam nisu nešto nenormalno. Nesvjesno, taj signal se prenese članu familije ili prijatelju kao neka vrsta dozvole, kao znak da višak kila i ekstra časica neće izazvati negativnu reakciju s njegove strane.
Sposobnost djelovanja na ljude tri stepena udaljene je ukorijenjena u zakonima evolucije. Plemena sa jakim vezama su lakše prenosila pozitivne oblike ponašanja između sebe. Postojanje altruizma ili dobrote ljudi koji su spremni da se žrtvuju za druge se može objasniti ovom teorijom na taj način čto dobrota doseže do ljudi koji su na ivicama svake grupe. Posto to ponašanje pomaže svima na neki način, iskorištavanje takvih osoba je nedopustivo i neprihvatljivo što štiti osobu koja daje od onih koji bi to mogli da iskoriste.
Eksperiment je napravljen u laboratoriji. Učesnici eksperimenta su igrali igru kooperacije. Svaki učesnik je trebao da da nešto novca za grupu i mogao je da bude velikodušan ili cicija po svom izboru. Taj novac je onda dat nekima u grupi. Oni koji su dobili novac su u sledečoj grupi bili velikodušniji. To ponašanje se pokazalo zaraznim jer je davanje ili altruizam od koristi i altruisti direktno ili indirektno.
Naučnici su na Christakisovu i Fowlerovu teoriju reagovali na različite načine. Doktori su prezadovoljni jer iz iskustva znaju za uticaj društva na zdravlje pacijenata što prije nisu mogli da dokazu.
Naučnici koji prate socijalne mreže su rezervisani. Njima se ne sviđa ideja da druženje može da uzrokuje takvu vrstu zaraze. Oni nam nude druga objašnjenja kao što su “homofilija” ili tendencija ljudi da se druže sa sličnima sebi. Pušači vole da se druže s pušačima, debeli s debelima i tako dalje.
Drugo objašnjnje je da promjena okoline uzrokuje promjenu ponašanja. Ukoliko se recimo otvori McDonalds u komšiluku, to može da uzrokuje da ljudi počnu da se debljaju, da budu sretniji ili tužniji (zavisi da li vole ili ne vole Mcdonalds).
Zbog tih dodatnih faktora neki sociolozi su neodlučni, slažu se s idejom ali je ne smatraju dokazanom. Jason Fletcher koji je naučnik na Yale Univerzitetu je najveći kritičar Christakisove i Fowlerove teorije. On je zajedno sa Ethanom Cohen-Colom objavio članak u kome kritikuje ovu teoriju zbog ne uzimanja u obzir faktora kao sto su homophily efekt. Prije objave ove kritike, Fletcher je htio da upotrijebi podatke koje su Christakis i Fowler koristili i da sam preispita rezultate ali mu podaci nisu dati zbog zaštite privatnosti ljudi iz Framinghama.
U nemogućnosti da koristi željene podatke, Fletcher je uzeo Christakisovu i Fowlerovu matematičku tehniku i primjenio je na “Add Health Study” projekat koji je država napravila da prati zdravstveno stanje 90,116 studenata iz 144 srednje škole u periodu izmedju 1994 i 2002. Đaci su pitani da daju imena do deset najboljih prijatelja što je pomoglo pravljenju socijalne mape studenata. “Add Health Study” je jedna od onih koje su Christakis i Fowler razmatrali i odbili kao pretjerano ograničenu i zato što su htjeli da istražuju odrasle ljude a ne djecu čije struktura druženja nije definisana na isti način kao kod odraslih.
Flecher je potvrdio teoriju zaraznog ponašanja ali je zaključio da stanja i ponašanja koja su izgledala zarazna nisu logicna: uključujuci akne, visinu i glavobolje. Kako se postaje visok druženjem s visokim ljudima?
Cristakis i Fowler se slažu da njihova socijalna mapa nije perfektna ali da su oni poduzeli sve mjere da obezbjede najbolje moguže podatke i priznaju da se Homophily i promijene u okolini ne mogu ignorisati ali da treći stepen zaraze pogađa ljude koji su u drugim gradovima sto dokazuje da je socijalna mreža jača od okoline.
Još jedna stvar koju je Framingham istraživanje pokazalo je način zaraznog širenja medju ljudima u zavisnosti od vrste prijateljstva medju njima (Directionality effect). Recimo da ako me neko pita ko mi je najbolji prijatelj i ja napisem Fata. Ako neko pita Fatu ko joj je najbolji prijatelj ona neće staviti mene vec recimo Maru. Moj uticaj na Fatu je mnogo manji nego Fatin na mene ili Marin na Fatu.
Framingham eksperiment je pratio pušače i primjećeno je da su mnogi prestali da puše ali ne pojedinačno već u grupama. Pitanje se postavlja zašto neki još puše, kako su oni postali imuni na zarazu prestanka pušenja? Razlog je nađen u socijalnim vezama pušača. Pušaci su preostali u malim izoliranim grupama. Te grupe su na ivicama društvene mreže, izolirani od drugih i na taj način bez dodira sa ljudima koji su prestali pušiti da ih zaraze.
Teorija je sama ponukala druge naučnike da pokušaju da iskoriste teoriju i razviju programe kojima bi imali najveću mogućnost uspjeha. Naučnici Hill i Bahr su našli da je za dijetiranje najbolje da grupe ljudi zajedno idu na dijetu ali ne u grupama s prijateljima vec prijateljevim prijateljima. Ako je dijetiranje zarazno lakše će se na taj način prenijeti na druge. Teoretski, svaka osoba u široj zajednici bi poznavala bar jednu drugu osobu koja je na dijeti. Ovu teoriju su simulirali kompjuterski i izgleda da bi mogla da radi. Isto tako, zakljucili su da je potreban samo 1 procenat izabranih ljudi da počnu sa dijetom da bi cijela populacija bila zahvaćena. Taj 1 procenta bi morali da budu izabrani dobro konektirani ljudi.
Ovu teoriju je lakše sprovesti na kompjuteru nego u realnom životu. Za realan život trebalo bi naći puta da se ljudi nagovore da počnu određenu vrstu promijenjenog ponašanja s prijateljevim prijateljima. Nathan Cobb, ekspert za pušenje sa Schroeder Instituta za Tobako and Policy Studies pravi aplikaciju za Facebook koju bi ljudi mogli da stave na svoje Facebook stranice onda kad pokušaju da prestanu da puše. Aplikacija bi javno objavila broj dana bez cigarete, da li koriste nikotin patch i koliko novca su uštedili na cigarete. Ideja je da se privatna borba kroz koju ljudi prolaze kad prestanu da puše javno objavi i ponuka vaše i vaših prijatelja prijatelje da i oni prestanu da puše.
Prekidanje veza sa lošim drustvom je primamljiva ideja za mnoge što i nije nemoguće. Ljudi mijenjaju društvo konstantno, bez najave i objašnjenja. To je u većini slučajeva veoma teško uraditi jer veze s ljudima često traju godinama. Uz to, pošto uticaji preskaču prijatelje do treće linije, kako znati s kim se novi prijatelji druže? Ili kako prekinuti vezu s familijom?
Uz to tu je i rezultat koji je proizašao iz istraživanja sreće kod ljudi koji je pokazao da su ljudi s velikim brojem prijatelja sretniji od onih koji nemaju prijatelja. Ukoliko izolirana osoba uspije da bude sretna, njen uticaj na druge je ograničen i to samo po sebi neće uvećati broj prijatelja te osobe. Popularna osoba sa problemima neće prestati da bude popularna preko noći. Stepeni povezanosti i broj prijatelja su mnogo stabilnija stavka nego individualni temperament.
Ako uzmete nekoga sa dobrim socijalnim vezama i ubacite ga u neku drugu grupu, taj će bez problema postati centar i te druge grupe. Drugim riječima, vaša pozicija u grupi utiče na vašu licnu sreću ali vaša lična sreća ne utiče na vašu poziciju u grupi.
Posto se sposobnost osobe da se druži pokazala kao stabilna stavka, Fowler je počeo da sumlja da bi to mogla biti uređeno sposobnost- djelimičan proizvod našeg DNA. Da bi testirao tu ideju, napravio je istraživanje na blizancima. Koristeci podatke iz “Add Health” koja je provedena nad školskom djecom, izolirali su 500 grupa blizanaca i analizirali su njihovu socijalnu poziciju. Zaključak testa je taj da jeste, naš DNA uistinu utiče na našu poziciju u društvu. Osoba sa 5 prijatelja ima različit DNA od osobe koja ima samo jednog prijatelja.
Istovremeno su primjetili da blizanci imaju istu vrstu “transitivity”: Njihove grupe prijatelja su imali istu vrstu međuveza, prijatelja koji znaju jedni druge kao velika dobro povezana grupa. Inače su osobe koje imaju tjesno povezanu grupu prijatelja sretniji, zdraviji i bogatiji. To znači da je u igri vrsta neravnopravnosti utkana u nas DNA.
Nauka o socijalnim vezama konačno dodaje novu perspektivu na vječno pitanje: Koliko smo mi ljudi autonomna bića sa svojom vlastitom voljom? Ukoliko neko radi dobro ili loše samo kopirajući druge oko sebe kolika je njihova lična odgovornost? Koliko da te hvalim ako radiš dobro ili koliko da te krivim ako radiš zlo? Da li je tvoja odluka da prekineš s pušenjem kad svi prekidaju odraz tvog ličnog čvrstog karaktera? Da li je moja nesposobnost da se družim i moja pozicija na periferiji društvenog tkiva zajedno s ljudima koji su i sami na periferiji (ljudi na periferiji su obično pušači) što je uzrokovano genima krivo za moju naviku pušenja i nesposobnost da prestanem?
Ovaj način gledanja na društvo kao socijanu mrežu umjesto na grupe pojedinaca može voditi neprijatnim zaključcima. Christakis u kolumni objavljenoj u The British Medical Journal piše da primjena njegove teorije na isključiv načim može navesti na zaključak da društvo treba da pruži bolju medicinsku zaštitu dobro konektiranim osobama jer su oni ti koji mogu najefikasnije zdravljem zaraziti druge. Takva vrsta interpretacije ga duboko brine.
Ipak, ova teorija koja naučno potvrđuje ono što smo oduvijek znali, naime da s kim si takav si krije u sebi određenu mož. Samo saznanje da mada drugi mogu da utiču na nas ali da i mi možemo da utičemo na druge. Niko se ne može kriti i reći šta te briga kako se ja ponašam, ne pogađa tebe jer uistinu pogađja ne samo mene vec i moje dijete što je većini ljudi važno.
Loši uticaji mogu biti eliminisani dobrim uticajima jer ako se sjećate dobro nas mijenja na bolje 9 posto, loše nas mijenja na gore 7 posto. Što nas više odluči da širi dobro matematički smo jači od onih koji šire zlo.
Većina nas je povezana sa najmanje 1000 ljudi ako uzmemo u obzir tri stepena povezanosti. Svim tim ljudima mi možemo teoretski pomoći da budu zdraviji, sretniji i bogatiji svojim vlastitim zaraznim primjerom. Ta spoznaja mijenja realnost svakog pojedinca. “S kim si takav si” na ovaj način dobija potpuno novo značenje i kao što može da bude i poziv na akciju svakom pojedincu da počevši od svoje sfere utcaja počne da mijenja svijet na bolje.
