I bez nauke znamo da siromaštvo negativno utiče na djecu. Djeca siromšnih su bolesnija, kržljavija, nepristojnija i lošija u školi. Do sad se smatralo da je sve to uzrokovano lošom ishranom, otrovima iz hrane i genetikom. Naučnici su medjutim odlučili da se pozabave tom temom i rezultati su poražavajući.
Siromaštvo izaziva stres.
Roditelji koji s mukom plaćaju račune nisu u stanju da se posvete djeci kako treba. Djeca to osjete na više načina: zapostavljena su, roditelji nemaju vremena ni strpljenja da se s njima bave. Nemaju igračaka, ne idu u muzeje, nemaju knjiga, bojica i papira a veoma često su i fizicki zlostavljana.
Sve to utiče na djecu, ali do nedavno nismo znali kako. Sad znamo i istina je poražavajuća.
Naučnici Universiteta of California, Berkeley, su po prvi put naučno dokazali da mozak siromašne djece funkcioniše drugacije od mozgova imućne djece. Ukratko, siromašna djeca se ne mogu mjeriti sa bogatom jer su gluplja.
U naučnoj studiji studiji objavljenoj u Journalu of Cognitive Neuroscience, znanstvenici su pokazali da normalna 9 do 10 godina stara djeca iz razlicitih ekonomsko-socijalnih slojeva, pokazuju mjerljive razlike u načinu kako njihov prefrontal cortex ili veliki mozak, (dio mozga koji je presudan za rješavanje problema i kreativnost) funkcioniše.
Funkcije mozga se mjere pomoću elektroencefalografa, kroz kapu opremljenu s elektrodama za mjerenje električne aktivnosti u mozgu. Slicni uređaji se koriste za procjenu epilepsije, poremećaja spavanja i tumora mozga.
Mozak siromašnog djeteta sličan mozgu šlogirane osobe
“Djeca iz nižih socioekonomskih slojeva (siromašna djeca) pokazuju moždanu fiziološku mustru sličnu onoj koju imaju odrasli sa stvarnim oštećenjem frontalnog režnja mozga. Da parafraziram: Većina siromašne djece je gluplja zato što im mozak pokazuje oštećenja koja normalno imaju odrasli kojima je mozag oštecen bolesću ili udarom. Većina siromašne djece ne svako siromašno djete. Izuzetci su uvijek mogući.
Prethodna istraživanja su pokazala moguću vezu između funkcionalnosti frontalnih režnjeva i razlike u ponašanju djece iz niskih i visokih socioekonomskih slojeva. Po kognitivnom psihologu Marku Kishiyami, prvom autoru nove naučne teorije “Ta predhodna istraživanja su mjerile tu vezu indirektno i uopšteno te kao takve nisu uzimali u obzir inteligenciju, sposobnost korišćenja jezika i druge faktore koji imaju tendenciju da budu povezani s niskim socio-ekonomskim statusom.”
Co-author Thomas W. Boyce, UC Berkeley profesor emeritus za javno zdravstvo, nije iznenaden rezultatima.
Rezultati su konačni: Siromaštvo oštećuje mozak
“Vec odavno znamo da djeca koja odrastaju u siromašnim sredinama imaju više problema s kontrolom ponašanja koju reguliše prefrontal korteks. Ovoga puta definitivno znamo da je mozak siromašne djece sporiji.”
Boyce je pedijatar i razvojni psychobiolog, vodja zajednickog UC Berkeley / UBC istraživackog programa koji se zove WINKS- Wellness in Kids – koji istražuju utjecaj siromaštva na neurološki razvoj djece u prvim godinama života apeluje:
“Ovo je poziv svima da se probude. Ne samo da su siromašna djeca izloženija bolestima već im je i razvoj mozga ugrožen u sredini koja je puna stresa i nemaštine: manje knjige, manje čitanja, manje igre, manje posjeta muzejima. ”
Ovdje je važno napomenuti da kad ovi naučnici govore o siromaštvu, ne spominju glad kako mi u Bosni mislimo o siromaštvu. Oni spominju nedostatak knjiga, manje odlazaka u muzeje, manje mentalne stimulacije i stres.
Ostećenja mozga djece je moguće ispraviti odgojem
Kishiyama, Knight i Boyce smatraju da sad kad znamo sta siromaštvo znaci i koje su mu posljedice po djecu da se ispravnim odgojem većina ovih problema može prevazići.
Iz tog razloga ova grupa se povezala sa UC Barkley naučnicima koji koriste “igre” s ciljem da stimuliraju funkcije i razvoj frontalnog režnja mozga kod školske djece.
“To nije doživotna kazna”, naglasio je Knight. “Mislimo da se uz pravilnu intervenciju i obuku, mogu poboljšati i ponašanje i fiziološki indeksi.”
Kako se naučnici dokazali da neimaština oštećuje mozak djece?
Kishiyama, Knight, Boyce i njihove kolege su odabrali 26-oro djece dobi 9 do 10 godina iz skupine koja je učestvovala u Winks projektu.
Polovica su bili iz obitelji s niskim primanjima i druga pola iz obitelji s visokim prihodima.
Za svako dijete, istraživači su mjerili aktivnost mozga, dok se djeca obavljala jednostavnu zadaću: gledali su niz trokuta projiciranih na ekranu. Zadatak je bio da kliknu na dugme svaki put kad se iskrivljen trokut pojavi na ekranu.
Istraživači su bili zainteresirani da vide kojom brzinom mozak reaguje -obično u roku od oko 200 milisekundi, ili petinu sekunde – nakon što se umjesto trokuta na ekranu pojavi nesto neočekivano kao cuko ili Miki maus.
“EEG nam omogućuje da mjerenje reakcija mozga u milisekundi točnost”, rekao je Kishiyama.
Eksperiment je rezultirao u otkrivanju drastičnih razlika u reakcijama prefrontalnog režnja i to ne samo onda kad su se pojavljivale slike cuke ili miki mausa već i onda dok su djeca samo posmatrala ispravne trokute čekajuci na iskrivljeni da se pojavi.
Djeca iz nize socijalno ekonomske grupe su imala lošije reakcije prema neočekivanim novim stimulatorima u prefrontalnom režnju slično, po Kishiyami, reakcijama ljudi čiji su djelovi frontalnog režnja unisteni moždanim udarom.
“Dok plaćate pozornost trokutovima, veliki mozak (prefrontal lobe) pomaže boljoj preradi slikovnih stimulacija. Prefrontalni režanj je još više uključen u otkrivanje noviteta kao što su “neočekivane fotografije” dodao je Kishiyami. U oba slučaja “siromašnija djeca nisu bila u stanju da otkriju ili procesiraju vizualne stimulanse kao “bogatija” djeca. Oni nisu imali taj dodatni poticaj od prefrontalne moždane kore.”
“Ta djeca nemaju nikakvih oštećenja neurona, nisu prenatalno bila izloženost drogama i alkoholu, nema neuroloških oštećenja”, rekao je Kishiyama. “Ipak, prefrontalna kora ne funkcionira tako djelotvorno kao što bi trebao biti. Ova razlika se može ispoljiti u rješavanju problema i uspjehu u školi.”
Prijašnja istraživanja na zivotinjama pokazala ista oštecenja
Naučnici smatraju da je za ovo odgovoran stres i kognitivno siromaštvo jer se vec pokazalo da životinjski mozak pokazuje negativne efekte stresa i lišavanja.
Siromašna djeca čuju 30 miliona riječi manje od bogate do četvrte godine života.
UC Berkeley Marian Diamond, profesor emeritus integrativne biologije, je dokazao prije skoro 20 godina na pacovima kako obogaćena okolina uzrokuje zadebljavanju moždane kore i bolje testiranje. I novija istraživanja su pokazala da djeca dobrostojećih čuju 30 miliona riječi više od siromašne do 4-e godine starosti.
“Dok se jede ne priča se” je deviza koju treba izmjeniti
Ova istraživanja su pokazala da sve što treba da bi se omogućio zdrav razvoj mozga je razgovor s djecom.
“Mi ne krivimo siromašne roditelje za nedostatak razgovora sa svojom djecom jer oni sigurno imaju milion dobrih razloge za to.” istice Boyce. “Ali do promjena u razvoju djece zahtjeva akciju pomoći roditeljima da razumiju kako su recimo zajednički objedi s djecom i razgovor s njima za to vrijeme važni” Kod nas u Bosni se kaže: “Kad se jede ne priča se” što je kao mnoge veoma čtetna praksa.
Ovi naučni rezultati su zastražujuci kad shvatimo kako okolina utice na razvoj mozga.
Kreativne igre i redukcija stresa
Adele Diamond, (jedna od naučnika) je radeći sa djecom starom izmedju 5 i 6 godina sa mentalnim problemima uspjela da dokaže da specijalne aktivnosti kao sto su dramske igre pomažu poboljsanju njihovih akademskih sposobnosti.
Ljudi su pokušavali bezuspješno na razne načine da treniraju rasuđivanje. Pitanje je da li se ovi početni rezultati mogu uspješno ponoviti i iskoristiti u razvoju standardnih aktivnosti koje će služiti kao sredstvo za uspjeh svakog djeteta.
Siromašna djeca Čikaga
U Americi su se vec formirale grupe koje su sebi dale za zadatak da ova otkrica iskoriste kao bazu za borbu protiv siromaštva. Obrazovanje je jedini dokazani način kojim se može izaći iz začaranog kruga sirotinje.
Život u vrlo siromašnom susjedstvu ima dubok i trajan negativan učinak na verbalne sposobnosti djece, pokazala je studija čiji su rezultati objavljeni u Proceedings of the National Academy of Science Early Edition.
“To je vrlo važno jer su jezične sposobnosti djece dokazani pokazatelj uspjeha pojedinca kasnije u životu”, kazao je Robert J. Sampson sa sveučilišta Harvard, Cambridge u saveznoj državi Massachusetts.
“Iznenađujuća je”, dodao je Sampson, “trajnost tog učinka, koji se osjeća čak i nakon što dijete napusti nepovoljno susjedstvo”, rekao je Sampson. Studija je obuhvatila više od 2.000 djece iz niže, srednje i gornje klase, u dobi od 6 do 12 godina koja su živjela u Chicagu u vrijeme kada je započeta studija sredinom 90-ih godina.
Znanstvenici su tijekom 7 godina pratili djecu koja su doseljavala u Chicago i selila iz toga grada u druge dijelove SAD-a. U tri različite prigode, intervjuirali su djecu i njihove roditelje ili skrbnike te djecu podvrgnuli testovima čitanja i poznavanja rječnika. Ekipa se usredotočila na analizu verbalnih sposobnosti 772 afroameričke djece jer gotovo trećina crne djece živi u siromašnom susjedstvu.
Rezultati su pokazali, krajem provedbe studije, da su crna djeca koja su živjela u siromašnom susjedstvu na testovima inteligencije zaostajala za oko četiri postotka za svojim vršnjacima koji su živjeli u “sretnijim” četvrtima.
Tih četiri postotka zaostajanja može se prevesti kao jednogodišnje zaostajanje u školi. Odrastanje u krajnje siromašnom okolišu ima “štetne i dugotrajne posljedice na crnu djecu”. Autori studije pozivaju na “cjelovitiji pristup u istraživanju i poboljšanju” verbalnih sposobnosti te djece
Kako se ovo odnosi na Bosnu?
Bosna je uvijek bila siromašna zemlja sa veoma slabim slojem intelektualaca i imućnih. Ratovi, bijeda, težak rad i milion drugih razloga drže zemlju na dnu. Sadašnje generacije mogu malo da učine za sebe ali mogu da pomognu budućim generacijama da izađu iz ove više nego loše situacije.
Djeca u Bosni nisu na prvom mjestu. Fraze kao “djeca treba da se vide ali ne čuju” su čista kontradikcija onome što treba da se radi. Svaki roditelj (čak i onaj sto je neobrazovan) može pomoći svom djetetu da uspije u životu.
Kao prvo pokušajte da izbjegavate svađu i deranje u kući. Uvijek mislite na dijete i da stres ostećuje mozak. Čitajte djetetu redovno pred spavanje. Nije važno šta samo mu čitajte. Televizija nije poželjna jer ne ohrabruje djete da živi svoj život vec da gleda kako drugi žive.
Razgovarajte s djetetom, pitajte ga da vam ispriča šta se dogodilo, da vam objasni kako je razumjelo neki događaj. Ohrabrujte dijete, uključite se aktivno u njegovo obrazovanje. Ne prijetite i ne prepadajte dijete. Pokažite mu da je sigurno i voljeno.
Organizujte se sa drugim roditeljima i ohrabrite jedni druge u svojim nastojanjima. Svaki napredak počinje sa pojedincem. Odlučite da je vaše dijete dovoljno važno u vašem životu i napravite razliku.
