Većina ljudi ima gene koji ih čine otpornim kao maslačak (da maslačak je jedna otporna vrsta sa krhkim imenom): omogućavaju nam da se ukorijenimo i preživimo gdje god da nas stave. Manjina pak ima gene koji ih čine sličnim orhideji: osjetljivi i lomljivi ali i sposobni da spektakularno procvijetaju pod povoljnim uslovima (kao u stakleniku). Nova provokativna naučna teorija tvrdi da oni geni koji nam kao vrsti najviše štete, koji uzrokuju destruktivno ponašanje, koji nas čine anti-socijalnim, neprilagodljivim i depresivnim su isti geni koji ustvari ističu fenomenalnu ljudsku sposobnost privikavanja i evolucijskog uspjeha. Ukoliko je “orhideja” izložena lošoj sredini i lošem odgoju postat ce depresivna, ovisna, ili će zavrsiti u zatvoru – ali u dobroj sredini i sa dobrim roditeljima, orhideje mogu postati najkreativnije, najuspješnije i što je najvažnije, sretne osobe.
2004, Marian Bakermans-Kranenburg, profesor na Leiden Univerzitetu je počela nositi video kameru u kuće porodica sa djecom 1 do 3 godine starosti čije je ponašanje bilo divlje. To ponašanje naučnici nazivaju “externalizacija” i ta djeca su plačljiva, vrištava, djeca koja bacaju stvari i sebe po podu, neposlušna djeca. Ta djeca postaju podlozna stresu, postaju izgubljeni, lošiji đaci i antisocijalna omladina i kasnije izraženo agresivni ljudi.
Bakermans-Kranenburg i njene kolege su poslali upitnik 2,408 familija sa malom djecom i od toga su izdvojili 25 posto familija čija djeca su pokazivala najjaci stepen lošeg ponašanja po ocjeni njihovih roditelja. Kasnija laboratorijska posmatranja su potvrdila roditeljsku ocjenu.
Bakermans-Kranenburg je namjeravala da promijeni ponašanje te djece. Ona i njene kolege su razvili program intervencije i dali ga roditeljima, onda su svaku od familija u programu (120 familija) posjetili 6 puta u osam mjeseci koliko je program trajao i snimali majke i djecu da bi vidjeli rezultate. Ti filmovi su editovani tako da su određeni momenti izdvojeni za učenje. Mala grupa nije imala nikakve pomoći.
Naučnici su kasnije sa zadovoljstvom primjetili da je njihov program uspio. Mame su imale priliku da pogledaju filmove, da vide gdje griješe i date su im upute kako treba ispravno reagovati ubuduće. Neke mame su s teškoćom prihvatile savijete kao što je recimo čitanje slikovnica djeci jer su smatrale da djeca neće htjeti da budu dovoljno dugo mirna da bi slušala njihovo čitanje. Ali, nakon što su pogledale video samih sebe i svoje djece za vrijeme čitanja citanja, bile su iznenadjene slikom zadovoljstva na licima njihove djece dok su slušala. Poslije toga, većina je nastavila da čita djeci jer je čitanje postalo momenat mira u kući za koji su mislile da nije moguć.
I loše ponašanje je postalo bolje. Godinu nakon intervencije, djeca koja su bila izložena programu su popravili svoju externalizaciju skor za 16 poena. Djeca bez intervencije su se popravila za očekivanih 10 jer su malo sazrela za godinu dana. Ne samo to, majke su s tom djecom takođe počele da komuniciraju na pozitivniji i konstruktivniji način.
Treba ovdje naglasiti da su rijetki programi koji uspješno utiču na odnose između majke i djeteta. Leiden tim je uspio iako nisu koristili ovaj program prvenstveno s ciljem razvijanja tehnike za bolji odgoj djece. Cilj programa je u stvari bio da se dokaže radikalno nova naučna hipoteza o načinu kako geni modeliraju naše ponašanje – hipoteza koja je na putu da uzdrma osnove svega što se do sad vjerovalo ne samo o mentalnim bolestima već i disfunkcionalnom ponašanju i ljuskoj evoluciji.
