Od posebnog interesa za tim naučnika je bila nova interpretacija jedne od najvažnijih i najuticajnijih ideja u modernoj psihijatrijskoj nauci: ideja da određene varijacije kljucnih gena koji su odgovorni za naše ponašanje (većina ih utiče na razvoj mozga ili na kemiju mozga) povećavaju vjerovatnoću određenih psihijatrijskih, karakternih i ličnih poremecaja.
Ova ideja se rodila u zadnjih 15 godina kao rezultat bezbrojnih eksperimenata, hipoteza, koju nazivaju “stres diathesis” ili “genetska slabost” i koja je preuzela vodstvo u psihijatriji. U to vrijeme naučnici su identifikovali tuce genetskih varijacija koje mogu da utiču na razvoj depresije, tjeskoba, problema koncentracije, hiper aktivnosti i drugih problema – i to samo onda ako osoba koja u sebi nosi te genetske varijacije preživi traumatično djetinjstvo ili ako im život servira izuzetne iskušaje u kasnijem životu.
Ta hipoteza slabosti ili ranjivosti (kako god da je nazovemo), je upravo promijenila koncepciju gledanja na mnoge psihološke i karakterne probleme. Ne debatira se više šta je jače, priroda ili odgoj vec koja je veza između genetike i okoline u kojoj osoba šivi. Geni ne izazivaju teškoće sami po sebi. Ali ukoliko imas “loš” gen i život ti servira limunove, vjerovatnoća je veća da ćes imati neke od navedenih problema.
Nedavno, međutim, se pojavila nova hipoteza koja je i ovu opisanu hipotezu totalno preokrenula. Novi model nam sugerira da “loši” geni nisu samo loši. Ona ne pobija prijašnju teoriju jer ona i dalje važi. Određeni geni pod određenim uslovima stvarno loše utiču na ponašanje i mentalno zdravlje. Ali, ti isti geni pod drugim uslovima mogu osobi dati prednost nad drugima. Genetska senzitivnost prema negativnim doživljajima koju je teorija osjetljivosti otkrila, je samo najlošiji rezultat puno većeg fenomena: povećana senzitivnost prema svim doživljajima.
Dokazi za novi pogled se množe. Većina je već dostupna godinama, ali fokus ka negativnom je zamaglio oči naučnicima koji su ih propustali. Taj način gledanja u jednu stvar bez sposobnosti da vidiš cijelinu se zove “tunel vision”, i da se lako objasniti. Vecinu istraživanja su obavljali psihijatri za psihijatrijske bolesnike. Oni ne traže dobre vec loše gene. To je isto kao da ti je kamen ispao iz ruke pod sto i ti se sagneš, vidis kamen ispod stola i uzmeš ga bez da primjetiš dijamant koji je odmah pored tvojih stopala pod istim stolom.
Ovaj promašeni “dragulj” je novost modernoj psihijatriji, ali se može naci u folkloru. Švedi, Ellis i Boyce su već odavno raspravljali u svom članku “Biological Sensitivity to Context,” hipotezu “djece maslačaka”. Ta djeca maslačci su naša “normalna” djeca sa otpornim genima koja se snalaze u životu gdje god da rastu, pored puta ili u stakleniku. Ali oni isto tako kažu da postoje i “djeca orhideje”, koja pored puta venu ali u stakleniku cvatu nepojmljivom ljepotom.
Na prvi pogled ta ideja ili “hipoteza orhideje” izgleda kao produzetak teorije osjetljivosti. Sve što dodaje je ideja da uslovi pod kojima osoba raste mogu pomoći da osoba prevaziđe genetsku predispoziciju. Uistinu, ova nova teorija je potpuno novi način gledanja na genetiku i ljusko ponašanje. Rizik postaje mogućnost; osjetljivost postaje plastičnost. To je jedna jednostavna ideja sa velikim posljedicama. Geni koje smo smatrali “nesrećom” postaju visoko postavljena evolucijska lutrija koja s jedne strane predstavlja veliki rizik a sa druge nudi veliku dobit. Ova lutrija daje ljuskoj vrsti varijaciju koja je potrebna za preživljavanje vrste, pri čemu prirodna selekcija daje prednost onima koji su u stanju da proizvedu i mimozu i orhideju.
Sa te tačke gledista, familija koja ima kombinaciju maslačaka i orhideja ima veću šansu da uspije u procesu prirodne selekcije, vremenski i prostorno. Različiti stilovi ponašanja u jednoj familiji nude ono što pametne i jake vrste zahtjevaju da bi se širile i dominirale stalno mjenjajućim svijetom.
Veliki broj maslačaka nude stabilnost, orhideje naprotiv sa svojom visokom osjetljivošću na okolinu mogu da budu problematični u svakodnevnom životu kao ljudi koji stalno traže nešto novo, koji su nemirni, koji su spremniji da se ponašaju rizično ili agresivno – ali mogu da budu prednost u recimo ratnim situacijama, socijalnim nemirima i migracijama. Zajedno, stabilni maslačci i promijenljive orhideje nude adaptivnu fleksibilitet koju ni jedni ne mogu ponuditi sami za sebe. Zajedno, oni otvaraju put ka inače nedostupnom individualnom i kolektivnom uspjehu.
Teorija Orhideje isto tako daje odgovor na fundamentalno pitanje na koje teorija osjetljivosti nema odgovora. Ukoliko određena kombinacija gena izaziva disfunkcionalnost i probleme, kako su ti geni uspjeli da prežive prirodnu selekciju? Geni koji se slabo adaptiraju su oni koji prvi odlaze. Mi imamo četvrtinu ljuske rase koja u sebi nosi depresivni gen, dok više od petine imaju varijantu koju je istraživala Bakermans-Kranenburg, koji je asociran sa externalizacijom, nasilnim ponašanjem i ADHD, nemirom i depresijom. Teorija osjetljivosti ne može dati odgovor na ovo pitanje ali teorija orhideje može.
To je transformativan, čak zapanjujuci pogled na ljuske slabosti i snagu. Više od dekade, pristalice teorije osjetljivosti su tvrdile da neki geni izazivaju neke od najgorih ljudskih problema: beznađe, otuđenost, surovosti svih vrsta od sitničavih do epičnih. Teorija orhideje prihvata tu poziciju. Ali i dodaje da ti isti problematični geni igraju kritičnu ulogu u fenomenalnom uspjehu ljudske vrste.
Hipoteza orhideje koju poneki zovu hipotezom plastičnosti ili the differential-susceptibility hypothesis – je previše nova da bi bila široko testirana. Većina naucnika zna malo o njoj. Međutim, rezultati polako pristižu i svi ti rezultati potvrđuju novu teoriju. To je izazvalo kod nekih rezervaciju kod većine oduševljenje. Mnogi pošinju da se posvećuju ovoj temi ozbiljno.
