Vratimo se video filmovima kojima je Leiden tim počeo testirati hipotezu orhideje. Može li biti, pitali su se, da djeca koja su najteže oštecena rastom u lošoj sredini takođe najviše profitiraju od dobre sredine? Da bi našli odgovor na ovo pitanje, Bakermans-Kranenburg i njen kolega Marinus van Ijzendoorn su počeli da studiraju genetski mejkap djece koja su bila dio eksperimenta. Specifično su pazili na jedan gen “rizični alel” koji je asociran sa ADHD i externalizovanim ponašanjem. (Alele je bilo koja varijacija gena koji se pojavljuje u više od jednog oblika; takvi geni su poznati kao polymorphisms. Rizični alel je prosto rečeno varijacija gena koja povećava rizik razvoja nekog problema).
Bakermans-Kranenburg i Van Ijzendoorn su htjeli da vide da li djeca sa rizičnim alelom za ADHD i externalizacijskim ponasanjem (varijacija gena koji procesira dopamine zvani DRD4) mogu da pokažu vidnu reakciju na pozitivnu sredinu na isti način kako reaguju na negativnu. Trećina djece iz eksperimentalne grupe su imala rizični alel; dok su ostali imali verziju gena koji se smatra “zaštitnim alelom”, što znači da su manje osjetljiva na loše uslove življenja. Kontrolna grupa, s kojom se nije nista poduzimalo je imala sličnu genetsku strukturu.
Obadvije teorije (teorija osjetljivosti i teorija orhideje) je predviđala da će djeca iz kontrolne grupe sa rizičnim alelom proći losije od djece sa zaštitnim alelom što se pokazalo tačnim. U periodu od 18 mjeseci, genetski zaštićeni mališani su smanjili pojavu lošeg ponašanja za 11%, dok su rizična djeca pokazala napredak u samo 7% slučajeva. Ovaj napredak se očekivao jer djeca sazrijevaju i popravljaju ponašanje prirodnim putem. Razlika u procentima isto tako nije baš nešto velika ili upečatljiva osim statistički.
Pravi test naravno, dešavao se u grupi koja je dobila intervenciju od strane naučnika. Ovdje se ustvari gledalo da se vidi kako će djeca sa rizičnim alelom reagovati. Po teoriji osjetljivosti, za očekivati je bilo da će i ovdje oni proći lošije. Male promjene životnih uslova u kućama ove djece nisu obećavala popravak njihove opšte osjetljivosti.
Rezultati su bili zapanjujući. Djeca sa rizičnim alelom ne samo da su reagovala na poboljšanje uslova već su napredovala znatno bolje nego zaštićena djeca. Ponašanje im se popravilo za 27 procenata, dok se ponačanje zaštićene djece popravilo samo 12 %( bez intervencije je bilo 11% što je samo jedan procenat razlike). Reakcija djece sa rizičnim alelom na poboljšane uslove življenja je ovim pokazala da rizični alel nije samo nešto što čini nekoga podložnim lošim posljedicama pod lošim uslovima već im daje i neočekivane mogućnosti.
Može li nešta loše tako lako da se okrene u dobro? Pedijatar W. Thomas Boyce, koji je radio sa problematičnom djecom skoro 30 godina kaže da je teorija orhideje “apsolutno promijenila način gledanja na ljudsku krhkost. Vidjeli smo da djeca sa tom vrstom rizika stavljena u pravu okolinu ne samo popravljaju svoje ponašanje već napreduju više i brže od zastićene djece” Ima li i jedna ljudska slabost koja nema i tu drugu spasilačku stranu u sebi?
Od svih dokaza koji podrzavaju orhideja-genetsku teoriju, najinteresantnija je rad Stephan Suomija rađen na koloniji Rhesus Majmuna u laboratoriji u Marylandu (The National Institutes of Health’s Laboratory of Comparative Ethology). 41 godinu Suomi je studirao ove majmune ne bi li pronašao korijene njihovog ponašanja – ovi majmuni dijele 95% gena kao i ljudska vrsta. Naravno da su Rhesus majmuni različiti od nas ali njihova sličnost nama u osnovnom genetskom i socijalnom pogledu otkriva dosta o našem vlastitom ponašanju – što je pomoglo razvoju teorije orhideja.
