Kad je genetika postala alatka u laboratorijskim radionicama u kasnim 1990im, Suami je odmah počeo da je koristi ne bi li mogao pobliže da vidi odnos između genetike i sredine u razvoju ličnosti. Skoro odmah, Suami je pronašao “zlatnu žilu” sa projektom koji je započeo 1997 u saradnji sa Klaus-Peter Lesch, psihijatrom sa univerziteta u Würzburgu. Godinu ranije, Lesch je objavio po prvi put u istoriji podatke koji su otkrili postojanje tri varijante ljudskog gena serotonin-transporter ( kratki/kratki, kratki/dugi i dugi/dugi alel) uz objašnjenje da dvije kratke verzije povećavaju rizik od depresije, nemira i drugih mentalnih problema. Upitan da napravi genotip Suomijevih majmuna, Lesch ih je napravio i otkrio da i majmuni kao i ljudi imaju iste 3 varijante, mada su krtki/kratki aleli bili veoma rijetki.
Suomi, Lesch i NIH kolega J. Dee Higley su sad bili spremni da započnu s istraživanjem koji je dobilo klasično ime “gene-by-environment” (geni prema okolini). Prvo su uzeli tekućinu iz kičme svih 132 mlada majmuna da bi ih analizirali za seratonin metabolite, zvani 5-HIAA koji se koristi kao pouzdan pokazatelj količine seratonina koje nervni sistem preradi. Leschova studija nad ljudima je već pokazivala da depresivni ljudi sa kratkim/dugim seratonin transportacionim alelom imaju snižene 5-HIAA pokazatelje, što znači da njihov nervni sistem ima smanjenu efikasnost prerade seratonina. On i Suomi su željeli da vide da li se isto dešava s Rhesus Majmunima. Ukoliko se rezultati poklope, onda bi imali više dokaza za genetsku dinamiku pokazanu u Lechovim istraživanjima. I pronalaženje iste takve dinamike kod Rhesus Majmuna bi potvrdio njihove vrijednosti kao modela za genetiku i ponašanje primjenljivu na ljude.
Nakon što su Suomi, Lesch i Higley razvrstali majmune po 5-HIAA nivoima u skladu sa njihovim seratonin genotipom (kratki/dugi i dugi/dugi ali ne i kratki/kratki jer je zadnji bio tako rijedak da nije mogao da se koristi) oni su produbili razvrstavanje i po tome da li majmun ima majku koja ga odgaja ili je siroče koje odgajaju njgovi vršnjaci. Kad je član tima Allison Bennett napravila grafičku skicu (chart) rezultata koja je prezentirala sve 5-HIAA stepene, svi majmuni koje su odgajale majke, bez obzira na alel, su imali normalnu preradu seratonina.
Metabolite leveli majmuna koje su odgajali vršnjaci su se pokazali veoma različitim u zavisnosti od genetskog tipa: majmuni sa kratkim/dugim varijacijama (rizični faktor za razvoj depresije i drugih problema) su prerađivali seratonin neefikasno, dok su ga dugi/dugi prerađivali normalno. Kad je Suomi vidio ove rezultate, shvatio je da konačno ima dokaz za postojanje gena koji reaguju različito na uslove života i okolinu u kojoj rastu. ” Samo sam pogledao rezultate” izjavio je Suami “i rekao da je vrijeme da se otvori šampanjac”.
Suomi i Lesch su publikovali svoje nalaze u 2002 u Molekularnoj Psihijatriji, relativno novom žurnalu posvećenom genetici ponašanja. Publikacija je pokrenula lavinu geni-u odnosu na-okolinu istraživanja posvećenih poremećajima raspoloženja i ponašanja. Te iste godine, dva psihologa sa King Koledža u Londonu, Avshalom Caspi i Terrie Moffitt, su objavili prvu od dvije dugačke studije (obadvije iz životne istorije stotina New Zelandjana) koje su se pokazale posebno utjecajnim.
Prva, objavljena u Science, je pokazala da kratki alel jednog drugog važnog neuro-transmitter processing gena (poznatog pod imenom MAOA gen) neobično jako povećava pojavu anti-socijalnog ponašanja kod odraslih ljudi koji su bili loše tretirani u djetinjstvu. Drgi, objavljen 2003 isto u Science, je pokazao da ljudi sa kratkim/kratkim i kratki/dugi seratonin-transmitter-processing alelom, ukoliko izloženi stresu, padaju u veliki rizik od depresije.
Ta kao i broj sličnih istraživanja su bili kritični za osnivanje teorije ranjivosti. Šta više, mnoge od njih takođe sadrže dokaze koji podržavaju orhideja teoriju – dokaze koji su ostali nezapaženi ili nenaglašeni u vrijeme objavljivanja. (Jay Belski, dječiji psiholog, je dokumentirao vise od 24 takva istraživanja). Obadva Caspijeva i Moffittova dokumenta objavljena u Science, na primjer, sadrže dokaze i gafičke prikaze koji jasno pokazuju da ljudi koji nisu bili suočeni sa teškim i stalnim stresom a koji u sebi nose rizični alel imaju jaču otpornost prema agresiji i depresiji.
