Suomijeva istraživanja kao i istraživanja ostalih naučnika su pokazala kako razlike u ranim iskustvima mogu da promijene način na koji se geni ponašaju – da li će i kako jako da se ispolje. Suami smatra da rana iskustva mogu da utiču na mustru genetskog izražavanja i ponašanja u kasnijem životu, uključujući fleksibilnost i reakciju što pomaže uštimavanje senzitivnosti ključnih alela. Napeto djetinjstvo će proizvesti opreznost, osjetljivost i agresivnogst u svakom majmunu (roditeljski način pripreme mladih za teška vremena) – ali te posljedice će biti posebno izražene kod majmuna sa plastičnim alelima koji reguliraju ponašanje.
To je ono što je dovelo do Suamijevog “Dvorskog puča” kako ga je on nazvao. Fionina nekontrolisana agresivnost je ugrozila stabilnost Familije 1. Ali Familija 3, koja je godinama diplomatski davala prednost hijerarhijski jačoj Familiji 1 je dramatično poboljšala svoju poziciju gradeći nekarakteristično agresivan i uspješan potiv napad. Suomi špekulira da su u toj napetijoj situaciji gdje je bila gužva izazvana velikim brojem majmuna u koloniji, geni majmuna iz Familije 3 utjecali na to da su neki od njih (posebno oni sa orhideja alelima) postali ako ne direktno ono potencijalno agresivniji. U vremenu u kome nisu imali moć – period prije nego što je Perl otišla na liječenje – agresija bi za njih značila propast. Ali, onog momenta kad je Perl otišla šanse su se promijenile – i Familija 3 je iskoristila rijetku priliku puštajući svoj agresivni
potencijal da se slobodno ispolji.
Pobuna je takođe pokazala da genetske karakteristike koje su tako loše u nekim situacijama mogu da budu od neizmjerne koristi u drugim. Nije ni potebno da posmatramo ljude da bi to znali. Da bi vrsta mogla ne samo da preživi već i da se razvija i unaprijedi, teba joj određen procenat pojedinaca koji su agresivniji, nemirniji, tvrdoglaviji, ponizniji, druželjubljiviji, hiperaktivniji, fleksibilniji, mirniji, strašljiviji, pažljiviji, budniji pa čak zlobniji ili koji idu svakome na živce ili nasilnijih – od normalnog.
Sve to pomaže pronalasku odgovora na osnovna evolucijska pitanja o razlozima opstanka rizičnih alela. Ljudska vrsta je preživjela ne uprkos već zbog postojanja tih alela. Rizični aleli nisu promakli prirodnoj selekciji, prirodna selekcija ih je aktivno birala.
Novije analize su ustanovile da su se mnogi od alela orhideje (uključujući one spomenute u ovom članku)
pojavili kod ljudi u zadnjih 50,000 godina. Svaki od njih je nastao slučajnim mutacijama kod jedne ili više osoba šireći se ubrzano. Rhesus majmuni i ljudi su se odvojili na evolucijskoj ljestvici prije 25-30 miliona godina, što znači da su se ovi polimorfizmi mutirali i proširili posebno za obje vrste. I kod obje vrste su se pokazali tako vrijedni da su se proširili nadugo i naširoko.
Evolucijski antropolozi Gregory Cochran i Henry Harpending ukazuju u radu 10,000 godina Explozije (2009), da je zadnjih 50,000 godina – dakle period u kome su se geni orhideje pojavili- period u kome su ljudi počeli da posaju uistinu ljudi i period u kome su razbacane populacije Homo Sapiensa iz Afrike počele da se šire dok nisu prekrile svaki kutak planete zemlje.
Iako Cochran i Harpending ne koriste teoriju orhideje u svom radu, oni zaključuju da su ljudska bića preuzela dominaciju na planeti zato što su im neke ključne mutacije dozvolile da napreduju – proces koji teorija orhideje pomaže razumjeti i objasniti.
Kako se ovo dešavalo zavisi od situacije. Ukoliko imate previše agresivnih ljudi, na primjer, konflikti postaju jako rašireni, i prirodna selekcija počinje iskorijenjivati agresivnost jer ugrožava opstanak vrste; kad se agresija smanji do stepena u kome je sve manje rizična, ona počinje da bude vrijednija i ponovno počinje da raste.
Promjene u prirodnoj okolini i kulturi takođe utiču na vrstu alela koji dominiraju. Orhidejina varijanta DRD4 gena, na primjer, povećava rizik od ADHD (sindrom koji je najlakše objasniti po Cochranu i Harpendingu kao ponašanje koje nervira učitelje u osnovnim skolama). U isto vrijeme nesposobnost fokusiranja pažnje je izvanredna karakteristika u sredinama gdje su osjetljivost i novina ohrabreni.
Moderno vrijeme u kome je sve više potrebna sposobnost žongliranja višestrukih radnji u isto vrijeme (internet, email, telefon) upravo možda traži takvu vrstu ljudi koji svakoj radnji mogu da posvete samo kratkotrajnu pažnju. Koliko god se mi žalili kako je moderni život sve više ADHD- proširenost DRD4 alela pokazuje da je život sve više ADHD svih zadnjih 50,000 godina.
Oni ljudi koji u sebi nose dugi/kratki ili jos rijeđi kratki/kratki alel su na jednu ruku podložni rizicima svih vrsta od depresije do mentalne ustanove, od agresije do zatvora. Oni u sebi nose nešto kao degeneraciju koja će ih baciti u velike teškoce ukoliko naiđu na neke probleme u životu. S druge strane, ta navodna degeneracija je ustvari ono što osigurava osobama sa tim alelima da će sve što pokušaju da urade s ciljem da poprave svoja vlastita iskustva i okolinu, svaki pokušaj samo poboljšanja – će imati uvećani efekat.
Svaki put kad sjedneš sa djetetom da mu pročitaš priču, kad ga odvedeš na izlet ili muzej, kad ga pomiluješ po glavi – ti pritiskas na prekidač. Niko ne zna kako ti prekidači rade ali rade. I to znači da zajedno kao vrsta možemo da utičemo i izaberemo koji ćemo prekidač da koristimo.
Ovaj članak je baziran na clanku Davida Dobbsa autora knijige Reef Madness: Charles Darwin, Alexander Agassiz, and the Meaning of Coral (2005). On piše naučne članke i ima blog na NeuronCulture.com. Originalni clanak mozete naci na theatlantic.com
